25  GODINA  SA  MARTINUSOM

                                             Bertil Ekstrӧm

Godine 1986 bio sam zatražen da pridonesem ovoj knjizi i dugo sam vremena oklijevao prije nego što sam se prihvatio zadatka – iz nekoliko razloga. Djelomično zato jer sam mislio da sam doživio uobičajene, svakodnevne stvari i da to ljude uglavnom ne bi zanimalo.  A djelomično zato jer sam osjećao da nisam mogao pisati na način koji bi dovoljno zainteresirao ljude. I od stotina iskustava koja sam doživio tijekom godina, koja bi odabrao?

     Sljedeći izbor krajnje je osoban i ni na koji način ne pruža dostojnu sliku osobe koja mi je u svakom pogledu tako puno značila, i koja je zapravo u potpunosti promijenila moj život.

     Ono što je konačno uzrokovalo da počnem pisati jest nada da će čitatelji imati koristi od učenja koje sam dobio i da će moći doživjeti posljedice koje će to učenje donijeti.

     Kada sam preuzeo posao tiskara u Martinusovom Institutu, Martinus je imao oko 65 godina. On je zračio dobrom voljom i ulijevao je povjerenje koje nisam osjećao kada sam nekoga sreo prvi puta.

     Trebalo je mnogo toga organizirati na mojem novom radnom mjestu, koje se nalazilo u podrumu, i ponekad je bilo poprilično kasno kada sam mogao završiti sa radom za taj dan. Jedne od prvih večeri Martinus je sišao dolje u podrum kao i obično kako bi provjerio da li je sve u redu, da li je sve zaključano i isključeno, i primijetio je da čistim skladište. On baš nije volio da netko radi do tako kasno u noć i upitao me da li sam popio šalicu čaja te večeri.  Odgovorio sam da nisam, i da sam pojeo jabuku i da ne trebam nikakav čaj.

     „Razumijem, ali ja ću otići gore i napraviti ti čaj!“ rekao je, i malo kasnije se vratio sa čajem i sa jelom na pladnju. To je za njega bilo tipično da uvijek misli na dobrobit svojih pomagača i prijatelja.

      U svakodnevnom životu Martinus je uvijek bio bez posebnih zahtjeva, skroman i direktan. On je uživao biti sa svojim prijateljima. Nikada nije bilo dosadno kada je on pričao zanimljive ili smiješne stvari koje su se dogodile tijekom njegovog života. Tijekom godina bilo je neizbježno da je čovjek čuo istu priču više puta, ali to sam vidio kao znak njegove velike ljubavi prema istini da je on ispričao staru priču svaki puta potpuno isto – on nije ništa dodavao i ništa nije oduzimao kako bi od toga napravio bolju priču. Njegove priče su uzrokovale oslobađajući smijeh. Mnogo puta smo mogli doživjeti da radost i smijeh dovode do dobrog zdravlja.

     Nikada nisam otišao kod Martinusa uzalud, kada sam trebao pomoć ili podršku, ali još uvijek sam bio suzdržan i nisam ga želio gnjaviti sa svojim osobnim problemima. No nadišao sam svoj osjećaj nelagode kada mi je on rekao da će ostaviti po strani ono čime je bio zaposlen i kada odem, on će nastaviti tamo gdje je stao – tako je snažna bila njegova sposobnost koncentracije.

    Jedno od prvih pitanja koje sam postavio Martinusu bilo je nešto što me mučilo nekoliko godina. To je bilo pitanje kako se nositi sa vlastitim seksualnim životom.

     On je odgovorio : „Najbolje je imati partnera“. Ali u to vrijeme ja nisam imao partnericu i meni je to bilo gotovo nemoguće zbog velikog obima posla koji sam obavljao.

    „U tom slučaju“, odgovorio je, „ti trebaš pomoći sam sebi i otkriti svoj vlastiti seksualni ritam“.  

    Jednoga dana mi je bilo jasno pokazano koliko je on imao samokontrole. On se nikada nije mogao razljutiti. Bilo je nedjeljno jutro i on je trebao održati predavanje u Institutu. Stajao je u predvorju i razgovarao sa svojim sekretarom, Gernerom Larssonom. To je bilo prije dolaska slušatelja. Odjednom je neki čovjek provalio kroz vrata u stanju velike uzrujanosti i počeo je Martinusa obasipati bujicom uvreda. Izgledalo je kao da je poludio. Gerner se nije usudio umiješati, a Martinus je samo stajao i mirno slušao čovjekove izljeve bijesa. Kada je taj čovjek napokon ispuhao svoj bijes u žurbi je izašao kroz vrata. Gerner je pronašao svoj glas i upitao Martinusa zašto se nije branio. „Što misliš da sam trebao reći?“, upitao je Martinus. „Što god da bi rekao samo bi dolilo ulje na vatru. U takvom stanju uma čovjek nije otvoren za racionalne argumente. To je samo bila oluja u šalici čaja!“

     S vremena na vrijeme, sramim se priznati, i ja sam znao izgubiti živce i vikati na nekoga kada me nešto ljutilo. Na primjer, kada sam u jutro biciklom išao na posao znao sam vikati „miči se s puta!“ na druge bicikliste za koje sam smatrao da im predugo treba da bi se makli s mojega puta. Također sam znao otvoriti svoja usta i grditi ovog ili onog suradnika na Institutu, ako su napravili nešto što nije bilo meni po volji.

     No uvijek sam to kasnije požalio, kada sam vidio koliko je osoba koju sam grdio bila uznemirena. I jednoga sam dana rekao Martinusu da sam sit činjenice da imam tako usijanu glavu.

    „Ne misliš li da je to strašno?“, upitao sam. Martinus me je pogledao sa smiješkom i rekao,

    „Vidjet ćeš, to je u redu. Nisu najgori oni ljudi koji eksplodiraju. I ti kažeš samom sebi da ti je žao zbog takvog ponašanja.“

    „Da, ali od toga nema nikakve koristi!“

    „Da, ima. Gle, kada požališ zbog nečega što si napravio, to je znak da se nove humane kombinacije energije sakupljaju u novu jezgru talenta, a istovremeno one kombinacije energija koje ne želiš degenerirat će zbog nedostatka hrane. I jednog lijepog dana nova jezgra talenta postat će toliko snažna da će moći kontrolirati stare jezgre talenata!“

     Martinus me nikada nije prestao iznenađivati svojom sposobnošću da u svakoj situaciji pretvori nešto negativno u nešto pozitivno, i kod nikoga nikada nije uzrokovao lošu savjest. No nikada nije odstupao od gledišta za koja je smatrao da su ispravna. Ako netko nije mogao razumjeti što je on mislio, on je radije zašutio nego ulazio u duge diskusije. Ako nije bilo moguće promijeniti pogrešna gledišta neke druge osobe, njemu je bilo sasvim jasno da će „direktni govor života“ na kraju pružiti toj osobi neophodna iskustva.

    Imao sam poteškoća prilikom življenja u skladu sa Martinusovim nepopustljivim poštenjem. Ako je, na primjer, on putovao tramvajem i kondukter mu je propustio naplatiti kartu, sljedeći dan on bi poslao tramvajskom poduzeću taj iznos u markama. On je to opravdao time da je rekao da ne želi ostati dužan nekome kada napusti ovaj svijet. Jer svaki dug je obaveza i on mora biti plaćen.

    Pomislite na to da kada takvo poštenje postane prihvaćeno kao naš način postojanja, postat će suvišni zakoni i pravni sustav, jer ćemo mi nositi zakon u našim srcima.

     Iako je Martinus bio u svojim srednjim osamdesetima bilo nam je teško uvjeriti ga da bi mi više voljeli da on koristi svoju energiju za pisanje nego za pranje veša, pravljenje kreveta ili odnošenja pisma na poštu, i tako dalje.

     U svojim posljednjim godinama on je bio primoran predati predavanja i obrazovanje u Kozmos centru za odmor svojim suradnicima. Ipak smo svi mi očekivali da će on održati prvo predavanje u sezoni. Zbog toga je prvi tjedan u Centru za odmor uvijek bio unaprijed u potpunosti rezerviran. Jednog dana čuo sam ga kako je rekao: „Kako to da su tako brojni ljudi zainteresirani da čuju predavanje jednog starog čovjeka?“

    Bio sam jako ganut tom manifestacijom skromnosti i poniznosti.

    Jednom sam dobio zadatak ponovnog tiskanja knjige „Bisӕttelse“ („Sahranjivanje“). Postojale su stvari u tekstu za koje sam mislio da bi trebale biti promijenjene, no to naravno nije moglo biti napravljeno bez Martinusovog dopuštenja. Razgovarao sam sa njime o tome i spomenuo sam da su tijekom godina brojni ljudi kritizirali njegovu upotrebu jezika. Oni su mislili da bi on bio lakše razumljiv kada bi se napravile neke promjene u stilu. No Martinus se nije sa time mogao složiti. On je objasnio da je pokušao „lijepo“ pisati, ali ograničenja takvog izražavanja su mu onemogućavala da predstavi duhovni sadržaj na ispravan način. I zbog toga je on morao prihvatiti „nespretniji“ način pisanja.

     Svakog mjeseca četvrtkom smo imali sastanak na Institutu. Martinus je sudjelovao na tim sastancima zajedno sa otprilike dvadeset svojih suradnika. Ovdje smo razgovarali  ne samo o brojnim problemima koji su se ticali Martinusovog rada, već smo također mogli razgovarati o privatnim stvarima. Jednom prilikom razgovor se vodio oko pitanja koliko prođe vremena između vremena nečije smrti i njegovog ponovnog rođenja u novom tijelu. Martinus je objasnio da to ovisi o nekoliko različitih faktora, a jedan od njih je koliko je stara bila osoba kada je napustila ovaj svijet. Ulogu je igralo i zanimanje za duhovne stvari koje je netko imao. Jedna prisutna osoba je rekla da bi u tom slučaju on proveo u duhovnom svijetu barem sto godina. Martinus je odgovorio da on ne bi trebao biti tako siguran u to, jer će se ljudi koji žele nastaviti ili završiti neki zadatak brzo vratiti na fizičku razinu.

      Martinus je često naglašavao važnost prakticiranja toga da se gledaju samo pozitivne strane naših bližnjih.

     „Znanje nije toliko važno – to je nešto što ćete sigurno steći. Važnije je da ste prijatelji, da volite jedni druge i da možete raditi zajedno. To je najvažnije!“

     On je sam bio živi primjer toga da je moguće ugraditi ljubav prema bližnjem u svoj svakodnevni život.

     Rekao je: „Naravno, ja ne mogu voljeti primitivne aspekte ljudi, ali ja mogu vidjeti ljude kakvi će biti jednoga dana u budućnosti!“  

      Mnogo puta on je naglasio važnost molitve i spomenuo je kako se on u svakoj situaciji pobrinuo da ima Božju pomoć. Ako je trebao održati predavanje, on bi se molio da se uspije izraziti na najbolji mogući način. Ako je trebao odgovoriti na pitanje nekoga tko se nalazio u teškoj situaciji, on bi se molio da može dati toj osobi savjet koji joj je potreban. Kada bi išao prema svojem autu on bi usmjerio molitvu Providnosti da ne uzrokuje bilo kakve nevolje drugim ljudima na cesti.

     Mogu navesti nekoliko primjera blagoslova koje sam dobio putem molitve. Neko vrijeme sam radio u tiskari u Nørrebro-u. Jednoga jutra kada sam došao na posao jedan od mojih šefova rekao mi je da je njegov kolega ozbiljno bolestan i blizu smrti zbog velikog krvnog ugruška. On je bio u beznadnom stanju i doktori su odustali od njega. Obzirom da nisam bio siguran u učinkovitost svoje vlastite molitve, odmah sam posudio telefon i nazvao Martinusa i rekao: „ Nikada te nisam tražio ništa za sebe, ali sada te molim da misliš na mojeg šefa, koji se nalazi na smrtnoj postelji.“ „Da, naravno“, odgovorio je. „Kako se on zove?“ „Ohlsen“ „Koliko ima godina?“ „Oko četrdeset i pet“ „U kojoj je bolnici?“ „U Rigshospital“ „Koje odjeljenje?“ „Ne znam“ „Nije važno, doći ću do njega.“ „Hvala ti, Martinus“

      Prošlo je nekoliko neizvjesnih sati i većina nas je očekivala vijest da je on umro. No tada je nazvao netko iz bolnice i rekao da se dogodilo nešto posve čudesno. Kod pacijenta je došlo do promjene na bolje i izgledalo je da će preživjeti. Tako je i bilo.

    On je preživio i ja sam nazvao Martinusa kako bi mu zahvalio na onome što je učinio.

     Prije nekoliko godina mladi umjetnik, Withus, živio je na Institutu. On je za Martinusa napravio brojne crteže, između ostalog i „Dva mentalna aspekta ljudskog bića“. On je imao rak i nalazio se u bolnici. Martinus ga je posjetio dan prije operacije.

     On je bio vrlo slab i zamolio je Martinusa da misli na njega tijekom operacije. Martinus je obećao da će to učiniti, i sljedećeg dana u vrijeme operacije on je legao na svoju sofu. On je napustio svoje tijelo i našao se u bolnici. Ovdje je on sreo dva ne-fizička, duhovna doktora koji su ga uvjerili da će operacija biti uspješna. Martinus se mogao vratiti u svoje tijelo.

      Nekoliko godina kasnije Withus je ponovno bio u bolnici zbog raka, ali ovaj puta Martinus nije intervenirao. Razlog je bio taj što čovjek ne bi trebao na taj način intervenirati protiv karme koja ga tako teško pogađa. Gledano iz kozmičke perspektive čovjek ne bi na taj način pomogao bolesnoj osobi.

    Neko vrijeme nakon toga Withus je napustio fizičku razinu.

    Nakon nekog vremena, nakon što je došao kraj kratkom braku, pao sam u duboku depresiju. Nepotrebno je govoriti da sam se trudio nastaviti svoj posao tiskara na Institutu. Jednoga je dana moj prijatelj, Mischa, koji se brinuo o Martinusu svaki dan, došao dolje k meni u podrum i pitao me kako sam.

    „Jako loše! Želim od svega odustati. Samo želim umrijeti!“

     Mischa se vratio i ispričao Martinusu što se događa sa mnom. Martinus me pozvao na šalicu čaja. I tijekom razgovora on je upitao: „Što ja to čujem – da li želiš privesti svoj život kraju? I nikada se više inkarnirati?“

     Odgovorio sam: „Da, ja to želim, ali znam da to nije moguće. To su me naučile tvoje analize. Ali ja želim svršiti sa svime!“

    „Ali čovjek ne bi trebao imati takve misli“

     „Znam, ali one ipak dolaze!“

      Nakon toga više ništa nije bilo rečeno.

      Prošlo je nekoliko dana i tada je moja depresija odjednom nestala. Nisam imao sumnje tko mi je pomogao. Kada sam sljedećeg dana sreo Martinusa, zagrlio sam ga i rekao: „Vratilo mi se moje dobro raspoloženje. Depresija je nestala!“

     I on je odgovorio: „I ona se neće vratiti, vidjet ćeš!“

 

Prvi puta objavljeno u knjizi „Martinus – kakvog pamtimo“.

Preveo : Andrew Brown

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (13.10.2013.)