24. ožujak 2011. - 90-ta godišnjica Martinusovog djela

Ole Therkelsen

24. ožujka Martinus je doživio ogromno proširenje svoje svijesti, ili kako on to opisuje, dobio je kozmičku svijest. On smatra da će se u budućnosti taj dan slaviti kao rođendan njegove misije, umjesto njegovog osobnog rođendana.

Bajka stvarnog života

Kada gledamo tisućljećima unatrag vidimo da se tu i tamo rodi izuzetni genije. Ja sam uvjeren da je naš plavi planet posjetio moralni genije u obliku danskog pisca i obnovitelja svijeta Martinusa (1890 – 1981).

Martinus Thomsen rodio se kao izvanbračno dijete 11. kolovoza 1890. u Sindalu, na sjevernom Jutlandu, u Danskoj, i tu je on proveo svoje djetinjstvo i dio svoje mladosti. On je u početku radio kao najamni radnik na farmi, a kasnije je izučio zanat za mljekara. Nakon toga radio je u različitim mljekarama u provinciji sve dok se nije preselio u Kopenhagen, gdje je u tridesetoj godini života doživio ogromno proširenje svoje svijesti.

Martinus je živio svoj život vrlo jednostavno i skromno, i tijekom svojeg života nije puno privlačio pažnju javnosti.

Na Uskrs, u ožujku 1921. Martinus je doživio ono što je sam nazvao „veliko rođenje“, koje ga je obdarilo „kozmičkom sviješću“.

Ovo rođenje ili inicijacija, koja je trajala nekoliko dana, ne bi bila tako važna da nije Martinusu podarila novo stanje svijesti, sa trajnom intuicijom ili kozmičkim osjetilnim sposobnostima. Sa tim novim osjetilnim sposobnostima on je imao pristup novome svijetu; on se rodio, moglo bi se reći, u višem svijetu.

Gledano iz perspektive znanosti ljubavi, koju je kasnije stvorio, on je istinski i prirodno pripadao tom višem svijetu.

Meni se čini da smo mi u naše vrijeme ovdje na Zemlji dobili gosta iz višeg svijeta.

Pozadina Martinusovog djela

U svojoj knjizi Na rođenju moje misije i u Predgovoru svojeg glavnog djela Livets bog (Knjiga života) 1, Martinus piše da se pozadina njegovog sveukupnog pisanog djela može pronaći u dubokoj transformaciji svijesti koja se dogodila u ožujku 1921 kada je on prošao kroz „bijelo vatreno krštenje“ i „zlatno vatreno krštenje“.

On piše : „Kozmičko vatreno krštenje kroz koje sam prošao, a koje ovdje ne mogu detaljno opisivati, oslobodilo je u meni potpuno nove sposobnosti opažanja, sposobnosti koje su mi omogućile da uvidim, ne u bljeskovima, već u trajnom stanju budne dnevne svijesti, sve glavne duhovne sile, nevidljive uzroke, vječne zakone svijeta, osnovne energije i osnovne principe koji se nalaze iza fizičkog svijeta.

Misterije postojanja za mene više nije bio misterij.

Postao sam svjestan života cijelog svemira, i postao sam iniciran u božji stvaralački princip“. (Knjiga života 1, odlomak 21).

Nakon tog kozmičkog vatrenog krštenja Martinus je stekao nova osjetila i mogao je vidjeti vječnost i beskonačnost. Martinus je 24. ožujka 1921. Stekao trajnu kozmičku svijest.

On piše : „Uvidio sam da sam besmrtno biće i da su sva druga bića vječni realiteti, te da imaju isto kao i ja beskrajni niz prethodnih života iza sebe. Shvatio sam da smo se do našeg sadašnjeg stupnja razvili od niskih, primitivnih oblika postojanja, i da je to samo privremeni stupanj na ovoj evolucijskoj skali, te da se svi mi nalazimo na putu prema divovskim, višim oblicima postojanja koji se nalaze daleko ispred nas.

Vidio sam da svemir predstavlja jedno ogromno živo biće u kojem su sva ostala bića organi, i da svi mi – ljudi, životinje, biljke i minerali – činimo jednu obitelj; da smo svi, figurativno govoreći, stvoreni od iste krvi i mesa.“ (Knjiga života 1, odlomak 21).

Tijekom preostalih 60 godina svojega života on je napisao, na osnovi svoje kozmičke intuicije, svoje sveukupno djelo, koje se sastoji od preko 9 000 strana i stvorio je potpuno novu duhovnu znanost i potpuno novu sliku svijeta – Vječnu sliku svijeta.

U svojem glavnom djelu Livets bog (Knjiga života), u 7 tomova koji sadrže nešto manje od 3 000 strana, Martinus je jednom prilikom upotrijebio izraz „vječna mudrost“ kako bi opisao svoje djelo (Livets bog 1, odlomak 7).

Meditacija koja je dovela do proširenja svijesti

Martinus je 1921 godine radio u uredu mljekare „Jedinstvo“. Tu je on čuo za novu i zanimljivu knjigu o duhovnim stvarima, koju je čitao jedan od njegovih kolega. Nakon što se uvjerio da taj novi duhovni put ima veze sa molitvom, on je izrazio interes da posudi knjigu, i jednoga dana u veljači 1921 on je bio pozvan u kuću vlasnika knjige, Larsa Petera Larsena (1879-1948) (koji je kasnije promijenio svoje ime u Lars Nibelvang). Tijekom sljedećih sedam godina on je bio Martinusov svakodnevni sugovornik i prijatelj. (Sjećanja na Martinusa, Izdavač Zinglersen, 1989).

Martinus kaže da nije do kraja pročitao knjigu i da jedino čega se sjeća od onoga što je pročitao jest da ga je knjiga potaknula na meditaciju o Bogu.

Kada je, deset godina kasnije, Martinus počeo pisati svoje knjige, on se nije mogao sjetiti niti naslova niti autora knjige, jer je važno duhovno iskustvo imalo tako veliki utjecaj na njegov mozak.

Nakon njegovog ogromnog proširenja svijesti Martinus, iz psihičkih razloga, nije više mogao čitati.

On piše : „Sama pomisao na čitanje neke knjige bila je dovoljna da izazove osjećaj da će mi mozak eksplodirati. U vremenskom razdoblju od kada sam prošao kroz ovaj duhovni proces, pa sve dok nisam temeljito sagledao cjelokupnu sliku svijeta i izrazio ju u slikovitom obliku nisam pročitao niti jednu knjigu, niti sam imao nekakvo teoretsko obrazovanje.

Moram reći i to da sam prije buđenja svojih kozmičkih sposobnosti bio poprilično nenačitan, nikada nisam studirao, završio sam samo osnovnu školu, koja se u mojem slučaju, budući sam rođen na selu, sastojala samo od tri sata dva puta tjedno tijekom ljeta i nešto više sati tijekom zime. „ (Knjiga života 1, odlomak 22).

Martinus kasnije nije čitao ni teozofske ni antropozofske knjige. Zbog toga nije ispravno kada neki tvrde da je Martinus ovisio o teozofiji i antropozofiji prilikom stvaranja svoje slike svijeta.

U školi je Martinus volio priče iz Biblije, ali on naglašava da nije došao do svojeg znanja čitanjem ili studiranjem. (Sabrani članci 1, odlomak 8.25, Po pitanju mojih kozmičkih analiza, 25. Poglavlje).

On je rekao : „Neki ljudi su mi rekli da mora da sam čitao ili studirao, ali nisam. Ja sam živi dokaz da čovjek može doći do najvišeg znanja kroz svoju vlastitu svijest, i to će stanje postići svi ljudi.“ (Englesko izdanje Kozmosa 2004/2).

Vizija Krista i „bijelo vatreno krštenje“

Lars Nibelvang piše u svojem dnevniku da je razgovarao sa Martinusom, dao mu upute kako meditirati, da sjedne u udobnu stolicu, možda sa povezom preko svojih očiju kako mu ne bi smetalo svjetlo i kako bi se lakše koncentrirao.

Martinus je, u skladu sa time, kupio novu pletenu stolicu za tu svrhu, i on je rekao da je ona bila vrlo živa, magnetski nabijena i da je neprestano pucketala. (Englesko izdanje Kozmosa 2004/2).

Martinus je živio u malenoj sobi u Kopenhagenu, na adresi 52A Jagtvej, na prvom katu, kada je jedne večeri tijekom Uskrsa, sjedeći na svojoj pletenoj stolici, prošao kroz bijelo vatreno krštenje – i doživio viziju Krista.

Tijekom koncentracije na Boga Martinus je, u svjesnoj kozmičkoj viziji, doživio svoj poziv da stvori kozmičku znanost koja logički i intelektualno može objasniti „mnogo toga“ što Isus nije mogao objasniti svojim učenicima, jer to oni nisu mogli nositi. (Intelektualno kršćanstvo, Uvod i odlomak 2).

Martinus nije dugo sjedio prije nego što je ugledao sjajnu točku u daljini i odjednom se pojavila Kristolika figura. To je bila skulptura Krista nazvana „Dođite k meni“ koju je napravio danski kipar Bertel Thorvaldsen, i koja se može pronaći u katedrali u Kopenhagenu. Figura je bila malena i udaljena. Postalo je mračno, ali se svjetlo ponovno pojavilo i sada je figura bila živa i u prirodnoj veličini, obučena u plašt od zasljepljujućih sićušnih zvjezdica, gotovo poput plašta od dijamanata. Bila je zasljepljujuće sjajna; svjetlost je bila boje snijega, a sjene su bile plave. Ovo Kristoliko biće zasljepljujućeg sjaja kretalo se sasvim mirno prema Martinusu, koji je sjedio paraliziran u svojoj pletenoj stolici. On je gledao ravno u tu vatrenu figuru koja se sastojala od malenih zasljepljujućih svjetala, poput prskalica, ali sa mnogo manjim iskrama. Na kraju je figura ušla ravno u Martinusovo tijelo, u nutrinu njegovog bića. Ovdje se ona zaustavila i ostala. Martinusa je prožeo uzvišeni osjećaj ekstaze i on se oslobodio paralize.

Božanstvena svjetlost koja se na ovaj način nastanila u Martinusu omogućila mu je da baci pogled na svijet. Od ove božanstvene figure unutar Martinusa zračila je golema zraka svjetlosti i u toj svjetlosti Martinus je mogao vidjeti kako se Zemlja okreće oko svoje osi. On je vidio kontinente i oceane, gradove i zemlje, planine i doline – sve okupano u svjetlosti koja je sada izlazila iz nutrine njegovog bića. U toj bijeloj svjetlosti Zemlja je bila preobražena u carstvo Božje.

Time je prestala nebeska, božanstvena vizija Krista (Intelektualno kršćanstvo, odlomak 2, Na rođenju moje misije, poglavlje 16).

Martinusov poziv da bude učitelj svijeta

Nakon te vizije Krista Martinus se osjetio pozvanim da bude učitelj svijeta. Kada je figura Krista ušla u njega i kada je on vidio kako njene zrake osvjetljavaju Zemlju, on je to doživio kao znak da je osobno bio iniciran od strane Krista kako bi nastavio Kristovu misiju. To što se Zemlja okretala u toj Kristovoj svjetlosti, Martinus je uzeo kao simbol da je njegova misija globalnih dimenzija. On je osjećao da je bio odabran od strane Boga da postavi kršćanstvo na znanstvenu osnovu, da ga učini intelektualnim, i da ga dovede do punog savršenstva ovdje na Zemlji.

On piše : „Da je bilo vremena i prilike tijekom vizije , ja bi se usprotivio tom božanskom pozivu, poput Mojsija kada je čuo poziv da izvede Izraelski narod iz Egipta, kroz viziju božanstvenog, gorućeg grma. Kao što je on osjećao da nema potrebne kvalifikacije da ostvari tu vrlo tešku misiju, tako bi se i ja, potpuno neobrazovan čovjek bez kozmičkog znanja, također usprotivio po pitanju nedostatka kvalifikacija. Ali, kao što sam spomenuo, za to nije bilo vremena. Isto tako nije bilo tada prilike za izražavanje takvih misli. U narednim satima ja sam bio nadmoćno prožet tom božanstvenom, nebeskom snagom, koja mi je, kroz te vizije, omogućila da postanem svjestan svojeg kozmičkog poziva, ili inicijacije mojeg života, da usavršim kršćanstvo kao znanstvenu ili nepobitno logičnu osnovu života kako bi se završilo stvaranje čovjeka poput Boga i njemu nalik.“ (Intelektualno kršćanstvo, odlomak 2).

Martinusovo iskustvo zlatnog vatrenog krštenja

Sljedeće jutro nakon vizije Krista, Martinus je prošao kroz zlatno vatreno krštenje, koje je predstavljalo sveobuhvatno iskustvo svijesti svemira ili Boga.

On je ponovno sjeo u svoju pletenu stolicu i odmah se ponovno našao obavijen božanstvenom svjetlošću. Pojavilo se nebo, koje je bilo toliko zasljepljujuće u svojoj zlatnoj svjetlosti i sastojalo se od materije koja je vibrirala tako velikom brzinom da je on osjećao da je to bio vrhunac onoga što su mogli izdržati njegov organizam i njegova svijest. On se našao u oceanu svjetlosti, ali ovaj puta ona nije bila snježno-bijele boje; sada je sve bilo zlatne boje. Sve su prožimale tanke, zlatne niti koje su po svuda vibrirale, blistale i sjajile. On je osjetio da je to bila Božja svijest, Božja vlastita sfera misli. (Na rođenju moje misije, poglavlje 17).

Zlatno zračenje ujedinjuje svijest svih živih bića u jedinstveni ocean svijesti, koji predstavlja ni manje ni više nego svijest samoga Boga. Za Martinusa to je poprimilo oblik tisuća vibrirajućih zlatnih niti koje su u potpunosti ispunjavale prostor. U tom zlatnom zračenju on je doživio da se nalazi tamo gdje pripada njegovo vječno Jastvo, i da on postoji iznad svega što je inače vidljivo u obliku stvorenih pojava. On se nalazio izvan vremena i prostora; on je bio jedno sa beskonačnošću i vječnošću. Prostor se samo svodio na ocean svjetlosti koji je prožimala zlatna svjetlost. U tom oceanu svjetlosti koji se sastojao od blistavih zlatnih niti doživljava se samo jedan osjećaj, osjećaj jedinstva sa Bogom i sa svim ostalim živim bićima u svemiru. Ovdje čovjek gleda iz Božje vlastite perspektive, i njegov mentalitet se sjedinjuje sa mentalitetom svemira. Čovjek je jedno sa kozmosom. (Intelektualno kršćanstvo, odlomci 3,6 i 11).

Znanstveno utemeljeno kršćanstvo

Martinus nije smatrao da je njegovo djelo samo duhovna znanost, kozmologija ili vječna slika svijeta; on je tvrdio da je to intelektualno ili znanstveno kršćanstvo. Istina je da je kršćanstvo na svojim ranim stupnjevima bilo religija, ali prema Martinusu ono će postati znanost, zapravo postat će svjetska znanost koja će ujediniti čitavi svijet. Ono će ujediniti religiju i znanost; ujedinit će srce i glavu, kao i misli Istoka i Zapada.

Martinus tvrdi da kada se vječne analize ujedine sa kršćanstvom jasno ćemo vidjeti da se cjelina svodi ili sastoji od ljubavi i beskonačnosti, i tada će kršćanstvo postati znanost i više neće biti nešto što zahtijeva vjerovanje. Ova znanost o ljubavi dovest će do toga da sve na kraju potvrđuje riječi u Bibliji „sve je vrlo dobro“.

Martinus potvrđuje da je Biblija u pravu kada je, nakon stvaranja čitavog svemira, Bog mogao reći : „Pogledajte, sve je vrlo dobro“.

Martinus stavlja svoje djelo u odnos prema dva prethodna zavjeta u Bibliji tako da naziva svoju čitavu duhovnu znanost Treći zavjet, jer on smatra da je njegovo djelo nastavak „Kristove misije“.

Martinus tvrdi da je njegovo djelo, Treći zavjet, istovjetno sa intelektualnim, vječnim kršćanstvom koje će predstavljati buduću osnovu života za čovječanstvo i osnovu novog svjetskog morala.

Martinus je smatrao da je ova nova duhovna znanost duh istine ili Utješitelj, Sveti duh, koji će doći u vezi sa Kristovim predviđanjem o budućem obnavljanju života kršćanstva: „A Utješitelj, Sveti duh, kojega će Otac poslati u moje ime, naučit će vas sve stvari i podsjetit će vas na sve što sam vam rekao“ (Ivan 14:26). „Imao bih vam još mnogo reći, ali sada ne možete nositi. A kada dođe on, Duh istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i obavit će vam buduće. On će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama. Sve što god Otac ima pripada meni. Zato vam rekoh da će uzeti od onoga što je moje i da će to objaviti vama.“

Jedina stvar koja je potrebna i trajni mir na Zemlji

Koja je zapravo svrha Martinusovog djela ? Jedan se odgovor može pronaći u „Predgovoru“ prve knjige koju je Martinus izdao 1932, naime u prvom dijelu njegovog glavnog djela Livets bog (Knjiga života). Obzirom da zemaljski ljudi nemaju isto iskustvo i znanje, oni se nalaze na različitim stupnjevima svojeg razvoja od tame ka svjetlosti. Ali na određenom stupnju tog razvoja neophodno je dobiti apsolutno istinsko znanje o smislu života, o najtemeljitijim zakonima i vječnim osnovnim principima postojanja, kako bi se mogla postići apsolutna sreća ili savršena sudbina. Za zemaljske ljude bez kozmičke svijesti, stjecanje takvog znanja biti će zapravo „jedina stvar koja je potrebna“. (Livets bog 1, odlomak 6).

Kroz svoju kozmičku svijest Martinus je osobno doživio te vječne zakone i principe života, i zahvaljujući tom znanju iz prve ruke o istini ili vječnoj mudrosti, on je osjetio da je njegova dužnost učiniti to znanje dostupnim, kako bi moglo koristiti i donijeti radost običnim ljudima.

Dakle, čitavo Martinusovo djelo je rezultat osjećaja dužnosti. (Livets bog 1, odlomak 7).

Kao što mi koristimo karte kako bi lakše proučavali zemljopis u školi, tako je i Martinus napravio simbole kako bi olakšao proučavanje kozmologije za obične ljude. Temeljna osnova za stvaranje dugo očekivanog „trajnog mira“ na Zemlji jest, prema Martinusu, rezultat proučavanja i upoznavanja sa kozmičkim analizama svih ljudi. (Livets bog 1, odlomak 8).

Martinus i novi svjetski moral

U vezi sa njegovim predavanjima i njegovim radom na Martinusovom institutu i Martinusovom centru, Martinusa su često pitali : „Na čemu ti to zapravo radiš ?“

Na predavanju koje je održao u lipnju 1975. on je dao kratak i jasan odgovor na to pitanje : „Zapravo to je svjetski moral. Da, to nije ništa manje nego svjetski moral“. (Dansko izdanje Kozmosa 2004/7).

Prema tome, Martinus je radio na samom svjetskom moralu, koji se temelji na apsolutnoj istini i apsolutnoj univerzalnoj ljubavi.

Gledano čisto iz akademske i filozofske perspektive vrlo je zanimljivo proučavati Martinusovu duhovnu znanost jer ona pruža nova i do sada nepoznata rješenja za brojne filozofske i epistemološke probleme, ali njegovo djelo ima također potpuno drugačiju praktičnu svrhu, naime da doprinese stvaranju nove svjetske kulture koja se zasniva na novom svjetskom moralu.

Prijevod : John Morley, Mary McGovern i Andrew Brown, 2011.

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (01.01.2013.)