Zorana (Danica – od milja je voli nazivati Athumanunh) božica družica je 'sunčanom bogu' Zvonimiru. Zorana je božica neviđene božanske ljepote, vesela je i čila, ljupka i blaga istodobno, ljubazna i rosna, božica požude, ali i božica Praskozorja, Svitanja i Zore. Božica je Ona koja ljubi toplim poljupcima i pri tomu ostavlja ugođaj zadovoljstva. Ona je doista 'Nebeska diva'.

Zorana nema oca ni majke, a rođena je iz kapi soka (nektara – po Athumanunhu) mrazovčeva cvijeta. U početku je 'uspalila' boga groma silnog Branimira, potom je za oko zapela bogu Mjeseca, lukavom i 'prefriganom' Tatomiru, ali je oduvijek voljela samo sunčanog Zvonimira.

Sa gnušanjem odbila je naklonost boga Zla i Patnje, tamnog Zlomira i time na sebe navukla njegov bijes, pa ju je Zlomir oteo i zatočio u Paklini (carstvo sjena i mjesto jeza i strahova – po Athumanunhu). Iz zlopatnog ropstva Zoranu je izbavio osobno Zvonimir, nakon toga njih dvoje se vjenčaju i vinu se preko Neba 'kao Zvijezde preko rosnog polja'.

Božica Zorana svako jutro ustaje u punom sjaju blještavila, modra je i rosna od svježine na putu svijetla, doista, lijepa je kao jutarnje svitanje, ima milinu ljeta, osmjeh joj je poput proljeća, jedra je poput jeseni, a bijela i nježna poput zime i snježnih pahulja. Svjetlija je Ona od zlata, čistija je Ona od snijega, mirisnija je Ona od ruže ... čista je divota bila gledati je uz Zvonimira.

Zoranu resi biser Jutra i zlati je zlato večeri, kosa joj je zumbulom zakićena, krasna je Ona žena krupnih modrih očiju, a njezina draž ogleda se u praskozorju. Obučena je u ruho šafranove boje, u ruci joj je vijenac ljubičica, a na glavi joj je vijenac bisera, oko vrata joj zlatna ogrlica.

Poput svijetlosti trči Nebom bosonoga, a mnoštvo vila je prati ... Kupa se u jutarnjoj rosi, a kad se pojavi na Nebu božanski kokot Vidimir zakukuriče i pozdravi je. Ustaje tada orač i kopač, mornar podiže sidro i razapinje jedro, jer prvi se dašak vjetra budi s njezinim udisajima jutra ...