Na površinu mora izronila je glava, velika glava tamne boje prekrivena krljuštima među kojima kao da je postojala rijetka dlaka. Glava je imala ogromne tamne oči, a tada je izronio vrat, pa onda još vrata, pa još ... negdje oko desetak metara, a nigdje tijela!

Tek kada je glava bila na nekih desetak metara iznad vode poput maloga otoka počelo se pojavljivati ogromno tijelo još nekih desetak metara ... nevjerojatno biće trzalo je repom koji je bio dugačak još nekih desetak metara. Dakle Athumanunh je na brzinu proračunao da je sve zajedno, od glave do repa, to nekih tridesetak metara.

Athumanunh potpuno zapanjen i zbunjen jedva promrmlja: 'Ali, pa to je nemoguće, to nije ...' Asmayda nježno rukom začepi usta Athumanunhu i prošapuće: 'Šššš, nije nemoguće, to je Naboa! Biće je i dalje mirno plivalo u vodi sve bliže obali.

Athumanunh prošapuće: 'To je plesiosaur (morski gmaz, veslo-gmaz, čamčasti gmaz – po Athumanunhu) iz podreda dugovratih plesiosaura koji peraje rabi kao krila kojima se brzo kreće pod vodom (poput današnjih pingvina, kornjača ili vidre – po Athumanunhu), ali oni su izumrli davno prije.'

Asmayda se opet osmjehne Athumanunhu i doda: 'Da, Naboa je posljednja iz njihovog plemena, baš kao što sam i ja posljednja iz svoga plemena. Kao što su mene tako su i nju 'gospodari otoka' ovamo donijeli kako bi nas spasili. Samo što Naboa živi u velikim mračnim dubinama, duboko dolje, u najdubljim dubinama ... njezine mračne dubine predstavljaju svu hladnoću, tamu i ponor ovoga svijeta, a moja 'vrišteća tišina' na ovom otoku pak izgleda kao zvuk plača ptice, kao zvuk koji se čuje na drveću bez lišća ... a to je zvuk vječne tuge i prolaznosti života.'

Athumanunh i dalje nije razumio što se doista događa, pa je glupo zapitao: 'Ali zašto ona dolazi sada ovamo?' Asmayda se opet nasmiješila, a potom se prolomio 'urlik' s porušenog tornja, na koji je Naboa odgovorila sličnim urlikom. Krik koji je ispustila Naboa kao da je odjeknuo preko milijun godina. Krik je bio bolan i tužan tako da se Athumanunh strese, a tijelom mu prođe nekakva jeza.

Toranj se opet javi 'urlikom', a Naboa ispusti sada potpuno isti krik. Bio je to osamljen, žalostan, beskrajan i dalek krik, krik osamljenosti beskrajnog mora i hladnih tamnih morskih dubina, a ovo jadno osamljeno biće, koje je čekalo negdje tisuća milja u dubinama i možda milijun godina, odjednom je čulo poziv svoje vrste, glas nekoga sebi sličnog ...

... Athumanunh odluta u mislima: 'Sanjati milijun godina, zakopan duboko u mulju i pijesku, na mračnim dubinama, o mjestu gdje postoji na tisuće tebi sličnih ... ti napokon otvaraš ogromne oči, mičeš se, polako se odvajaš od mračnog i hladnog dna, a na leđima imaš čitav ocean, iznimno težak ocean ...

... moraš biti pozoran i izranjati polako, jer si jako duboko, pa ako odjednom izroniš jednostavno ćeš eksplodirati, ali da li ćeš imati vremena. Stižeš na mjesto gdje žive ribe, pa utoliš glad, potom rakovi, pa opet ribe ... napokon izranjaš i vidiš dugačak vrat kao što je i tvoj, danima plivaš prema njemu, a onda razočaranje.'

Asmayda je već upozoravala Athumanunha: 'Brzo, moramo se skloniti na sigurno, jer Naboa će sada opet biti ljuta i bijesna!' Athumanunh je napokon shvatio i pomalo i sam postao razočaran kao i Naboa koja će uskoro opet shvatiti da je i dalje sama i da to nije nitko iz roda njezinog ...

Dakako, priča ima nastavak, ali Athumanunh je siguran da ste je shvatili i da nema potrebe dalje opisivati razočaranje, tugu, jad, bol, ali i srdžbu koju će iskazati Naboa, na poluporušenoj građevini, kad shvati da je i dalje 'sama samcata' na ovom svijetu ...

Zato je najbolje da Athumanunh krene dalje i odluta u nekakvu drugu priču ... Koju, saznat ćete uskoro.