VJEŠTIČJA VJEROVANJA

Drevna religija iz pretkršćanskog doba koja se zasniva na vjerovanju u božicu koja predstavlja sve oko nas, pa i nas same. Danas postoje različite struje vjerovanja, no sve se one zasnivaju na istim principima štovanja prirode i njenih zakona. Danas se većina vjerovanja koja ljudi poznaju temelji na pričama koje su se proširile u srednjem vijeku s pojavom inkvizicije i spaljivanja vještica, kad su osobe osuđene za vještičarenje pod mukama priznavale razne nevjerojatne stvari koje imaju malo zajedničkog sa stvarnosti. Bacanje uroka, izazivanje oluja, krađa djece i ljubakanje sa Sotonom zapravo su samo legende koje se šire među pukom već stoljećima. Tek u zadnje vrijeme, nakon procvata spiritizma, razvoja parapsihologije i odvajanja sotonizma kao zasebne religije, prave informacije počinju dolaziti do ljudi. Do protjerivanja vještica došlo je s naglim razvojem različitih sekti što je za crkvu značilo znatan gubitak vlasti. S tim shvaćanjem crkva se odlučila riješiti svih konkurenata, pa tako i vještica koje su zapravo bile samo štovateljice drevnih vjerovanja i učenja. To spoznajemo tek sada i zbog toga vještice ponovno izlaze na danje svjetlo i ne boje se više propovijedati svoju vjeru u prirodu.

VJEŠTICE I INKVIZICIJA

Poželimo li demonu ili onome što pod tim pojmom podrazumijevamo - Đavlu, silama zla, mračnim silama - dati opipljiv oblik, moramo zaviriti u prošlost i sjetiti se prikaza tzv. lova na vještice i lova na demone koji su u Europi u 15. i 16. st. bili uobičajeni.

Potaknuti istim religijskim fanatizmom koji - iako podsvjesno - nadahnjuje i suvremene fanatike, bez obzira na vjeroispovijest i religiju, inkvizitori svih boja i položaja mučili su, spaljivali i masakrirali muškarce i žene koji se, po njihovu mišljenju, nisu pokoravali ili slagali s pravilima, zakonima ili prihvaćenim standardima dominantne vjere. Ti su se užasi u ime ljubavi prema bogu i vjere provodili širom Europe - osobito u Njemačkoj i Španjolskoj - tijekom mračnog razdoblja koje je ostavilo traga u našoj kolektivnoj mašti i sjećanju.

Kada opisujemo ili govorimo o vješticama, uvijek ih zamišljamo kao žene koje su, pod mukama, morale "priznati" i opisivati svoja djela, a nakon što su ih, prije suđenja, prokazali, uhvatili i zatočili. Naša je predodžba o vještici - nagoj ili odjevenoj u crno, koja jaše na metli ili kakvoj čudovišnoj životinji, koja spravlja čarobne napitke i baca uroke, koja je potpisala savez s Đavlom čiji znak nosi na tijelu - nasljeđe druge polovice 15. st., razdoblja nakon stogodišnjeg rata.

(D. Colin)