Lisnar (LIS ičji NAR od) je narod koji obitava u Čudošumi Zvjerovrta o kojima Athumanunh piše kao o jezivim noćnim lovcima progoniteljskog krika izuzetne i gotovo nadnaravne lukavosti i pameti.

Lisnare su prvi otkrili Skrizami Svjetlonoša koji su i jedina bića koja su ih uspjela nadmudriti i prevariti u Noći bez Mjeseca (bitka za Vratovrem Čudošume).

Tipične značajke Lisnara su šiljate uši, nos, krzno i ponekad kitnjasti rep. Većina vulpinoidnih kombinida Athumanunh opisuje i temelji na crvenim lisicama – no, postoje i druge vrste iako su rjeđe. Osobnost Lisnara je prepredena, inteligentna, a ponekad čak i gadna (opasna).

Bratsko (savezničko) pleme Lisnara u Čudošumi Zvjerovrta je pleme Narlasa (NAR od LAS ica), a zakleti neprijatelji su im, opet susjedi, narod Zenar (ZE čji NAR od).

(...) Alantael, molim te ne idi na taj susret s Lujanom! Njezino srce je slomljeno i prožeto jakom boli koja se pretvara u lukavstvo ... njezina prepredenost može slomiti srce svakog smrtnika, pa čak i Noćobića. Znam da te moja zamolba neće odvratiti od tvog nauma, ali barem budi pozoran i stalno imaj na pameti – Lujana podjednako zavodi Nebesnika, Noćobiće ili smrtnika ... mislim, čak i Hladnooke joj nisu do koljena. (...)

(...) Povjetarac je zazviždao i zasjalo je sunce. Drveće je plesalo uz rijeku koja je mirno, ali brzo tekla. Ptice su klizile zrakom, a jeleni kaskali travnatim šumskim proplancima. Ribe su se utrkivale u bistroj vodi, a leptiri su blistali na jutarnjem svjetlu sunca.

Bilo je to veličanstveno jutro koje se rađalo u svojoj punoj živosti iznad dalekog grada u kojem se nalazi mali samostan Noćurica koji blista ljepotom.

Jednako lijepa bila je i njegova vlasnica Noćurica Divana, sada već legendarna Noćurica iz mnogih priča koje pričaju o njezinoj ljubavi koju je nesebično poklonila tajnovitom Svjetlonoši što stigao je iz Velikih Visina na maglovisove Vrištokrešta.

Sjedila je Divana za svojim stolom, mirno i zadubljeno čitajući knjigu što baka joj je poklonila davno prije dok je još djevojčica bila kad odjednom vriska njezinih sestara nije natjerala da žurno istrči van ...(...)

(...) Kasnije te noći, likoblik kombinida s mačkastim ušima, odjeven u oklop Lisnara vojnika, šetao je dvorištem lisnarskog tabora. To nije bilo ništa neobično u ovom svijetu nastanjenom brojnim kombinidnim rasama, ali, iako je to bilo teško reći u mraku, ovaj likoblik nije bio jedan od Lisnara ili već nekog bića iz Čudošume.

Ne, bio je pravi čovjek, iako je nosio kapuljaču Lisnara, napravljenu od kože nekog Zenara, zajedno s ušima. Bio je to jedan od ratnika Svjetlonoša, ali ne bilo kakav to je – Skrizam, Svjetlonoša posebno treniran i obučen za sačekuše (zasjede i zamke) ...

(...) Dok je Orouru brzo ponirao u gravitacijskom napadu obrušavanja, s lijeve strane praćen Orokamuom, odjednom začuje šišteće fijuke. Orouru je vidio nešto što je izgledalo kao vatrene pruge kako prolijeću pored nje, prije nego što je osjetio iznenadni, oštar udar u lijevo krilo.

Gledajući na stranu gdje se obrušavao Orokamu vidio je nekoliko projektila kako pogađaju Orokamu u prsa, dok je iz svake rane izbijao mlaz krvi. Iako nije moga čuti zvuk Orour je mogao pročitati posljednje riječi na bratovim usnama: Brate ... žao mi je ...

Kad je Orour vidio kako njegov pogođen i krvav brat pada s neba, kao u usporenom snimku, bacio je svoj energetski napad na hordu ispod sebe. Svjetlost i eksplozija energetskog napada obrisala desetke neprijatelja, Orour je osjetio nekoliko oštrih udaraca, a onda ... baš ništa ... tama i tišina! ... (...)