VILE

 

U vrijeme ono ljudi bijahu dobri, a vile njime pomagale polja žeti, travu kositi, korov pljeviti, stoku hraniti, kuće graditi. Tuge nije bilo, jer svuda su vile pomagale. Jedno je bilo srce svih ljudi, jedna volja, jedan običaj, jedan zakon. Ali ljudi iznevjeriše vile, pastiri baciše tambure i svirale, pjesma je utihnula. Zlatno doba je prestalo. Tada su i puške zapucale i narodi se zaratili. Od onda nestade vila, i s hrvatskog polja izmakoše nekud u tuđu zemlju.

 

Vilinski stanovi

 

Vilama je stan Mosor, Prolog, Biokovo, Velebit, Crljene stine više Brista, omiška klisura, odmorište im je otok Jabuka koji je i vrt velebitskih vila. Neke vile su obitavale kraj Samobora u jednoj pećini blizu puta za Palačnik, nalazile su se i u Rudarskoj dragi. Kod Stubice se u viru Koritnjaku navečer kupaju u kamenom koritu. Postoji legenda o začaranim vilama koje su obitavale južnije od Stapine, na Tulovim gredama. Žive one na zvijezdama i u oblacima, pa su vile i Vlašići, tj. Lazarice, Hlastarice, Stražejući, a to je 7 vila LADARICA koje okolo hode od Jurjeva do Ivanja.

Vile su po svom postanku meteorna, bića u oblaku. Vili je oblak zaklon, stan i igralište. Vila je duh, koji upravlja oblakom, vodi ga. Prema tome vila je povezana sa gromom, munjom i oblacima. Hrast je posvećen bogu Gromovniku (Perunu) pa se vile često ukazuju i kraj starih hrastova.

 

Planinske vile zalaze i u pećine, pretvarajući se u zmije. Vodene vile žive po rijekama ili u moru. Neke od njih, kao sirene, pola su žensko, pola riba. Katkad se pretvaraju u labuda, ili imaju žensko tijelo a noge labuđe. Na slapovima žive Vilske devke. Voda tu ne šumi, bistra je, ali se u njoj ne vidi ništa samo se može čuti pjesma. U toj ujezerenoj vodi usred slapa se nitko nikada ne utopi. Šumska dekla je kosmata žena koja uvijek traži toplinu pa se zavlači među stoku u torovima, među pastire kad spavaju na sjeniku, nije zloćudna.

 

Vile

 

Vila se rađa iz rose nekog crvenog glavičastog jesenjeg cvijeća. "Ljudi vele da ima nekakova trava, kojoj je korijen nalik na glavicu crvenog luka, pa raste i cvati po livadama. U jutru rano, kad je rosom okvašena, trava pušta od sebe kao bale, a iz tih bala rađaju se mlade vile." Kukuljević, "Vile".

 

U Slavoniji pričaju da, ako im se isčupa jedna vlas, odmah umiru. U početku su bile demoni sudbine vezane uz svijet mrtvih ili nepogoda, da bi kasnije počele poprimati svojstva demona lova i prirode, a zatim i svojstva žena. Katkada imaju krila,onaj koji čuje njihovo pjevanje, više ga ne zaboravlja. One žive u oblacima, na zemlji, u vodi i moru. Na oblacima one grade fantastične dvorce. Ima i gorskih vila. One imaju ulogu Sv. Ilije u svim atmosferskim pojavama. Skupljaju oblake, proizvode buru, čuvaju od tuče. Stanuju na zvijezdama. Vila rađa samo vilu, a kad zanese sa čovjekom, to dijete rodi u šumi ili u trijemu pred svim ukućanima. Odlete s djetetom u naručju. Hrane se mlijekom košuta. Iščekujući sunce, jašu na jelenima (jelen je u arijskoj mitologiji sunčani simbol. Vile vodne su zle, a vile zračne su dobre. One se mogu pobratimiti sa čovjekom ako im se svidi. U narodu je postojalo vjerovanje de se posebnim obredom moglo steći takvo pobratimstvo: u nedjelju kad je pun mjesec, čovjek mora otići u šumu, oko sebe brezovom metlom ucrtati kružnicu, a u krug staviti konjsku balegu, dvije do tri konjske dlake i konjsko kopito. Zatim mora triput zahukati, triput obići oko kopita i izgovoriti: "Oj, vilo, moja krvna sestro, tražeći te prošao sam devet šuma, devet planinskih visova i devet razrušenih utvrda. Priđi i postani mi posestrimom." U našim krajevima spominju vilu planinkinju, diklicu planinsku, nagorkinju, zagorkinju, vodenu, zdenčju, potočju, morsku vilu, morkinjicu koja boravi u špilji kraj mora, šumnjaču koja živi u šumi, vilu drvaricu koja živi u krošnjama. Sreća je od svih svijetlih bogova, pa tako i od vila, jer su svijetle boginje. Najluđi je čovjek koji vidi vilu, a ne odaje joj čast i štovanje. Njega ljudi kore govoreći mu: "Sreća te tražila, a ti je lud nisi umio naći." Kukuljević, Vile

 

Tekst "I amar prestar aen je pisan na sindarinu" (Tolkienov jezik sivih vilenjaka). Struktura noldorina/sindarina je bazirana na velškom jeziku (y Gymraeg). Evo i prijevoda, be iest lin. I amar prestar aen. Svijet je promijenjen. Han mathon ne nen. Osjecam to u vodi. Han mathon ne chae. Osjecam to u zemlji. A han noston ne 'wilith. Miris je u zraku.

 

VEDI

Prostirale se od Bilogore sve do Kalinovca i Ferdinandovca kraj Drave velike guste šume. Živjeli u njima VEDI, stvorovi nalik ljudima. Bili su visoki, čak viši od kuća, a dlakavih tijela. Kad bi govorili čulo se nadaleko, a mogli su tako jako puhati da bi s jednim dahom stvorili oluju. Živjeli su u plemenima, u svojim gradovima skrivenim u šumama. Oni koji nisu napuštali svoje gradove u šumi, nazivani su šumskim vedima. Ponekad bi oni mlađeg čovjeka zatečenog u šumi odveli kao sužnja u svoj grad. Neki od njih družili su se s ljudima i pomagali im. Gotovo svaka kuća imala je svog veda, ali je on drugim kućama ponekad činio štetu. Imena veda ostala su sačuvana u imenima oranica i livada kao što su Bušica, Miklići, Patački...Sredinom prošlog stoljeća vedi su počeli napuštati oranice i livade povlačeći se u dubinu šume. Ponekad bi ih ljudi sreli i porazgovarali s njima. Vedi su postajali nevidljivi po danu, rijetki su ih mogli vidjeti.

 

Živio je u Trepčama stari Šolo, on je do kraja svog života prijateljevao s vedima. Imao je kuću i štalu bez krova. Jednog popodneva vide ga ljudi kako maše kosom po zraku. Odjednom zapuše jak vjetar htijući sve pred sobom odnijeti. Šolo i dalje maše kosom, kao da se s nekim jakim bori. Bio je već sav u znoju. Vikao je: "Što hoćete, pustite moje vede na miru!" Vjetar naglo nesta. Gledaju ga ljudi zdrapanog i oblivenog znojem: " Što je to bilo Šolo?" Potukao sam se s neprijateljima svojih veda, htjeli su ih potjerati, ali nisam im dao!..."

 

PRIČA O ZVIJEŽĐU VELIKOG MEDVJEDA, pripovijest iz kajkavskog kraja

 

Eto, potukli se zli ljudi s dobrima, a neki je poštenjak zakapao mrtvace jednih i drugih. A kad je Bog sišao na zemlju kao šepav putnik, taj ga je dobri čovjek povezao svojim kolima do vrha brijega. I vile su toga čovjeka nagradile za dobra djela, na oblaku su digle na nebo i vozača i kola, odakle on sja u obliku zvijezda.

 

Zašto su vile uvijek u našoj narodnoj pjesmi,bajci i priči? Zašto izgledaju kao da maksimalno imaju 15 godina? Zašto UVIJEK imaju dugu kosu,i to crnu? Zašto im je put bijela? Zašto imaju kozje noge?

1. Zato što su dio naše narodne predaje. Naši preci su živjeli u skladu s prirodom kojom su bili okruzeni. Slavenski narodi su na neki način šumski narod te su štovali drvece. Uz taj kult stabla vezana su vjerovanja da u stablima obitavaju naši preci te da su zbog toga stabla nasi zaštitnici. Kasnije se počinje razvijati vjerovanje da osim predaka u stablima obitavaju i bogovi. Prostor oko tih stabala prepun je raznih bića (vile, patuljci, maliki, kecizube itd.). Ne samo prostor oko stabala,.već cijela priroda. Prema Rybakovu kod Slavena jedan od najranije razvijenih kultova bio je kult vila i vampira koji se povezuje sa lovačkom privredom (mozda vec u paleolitu ili neolitu)

2. Zato sto su to bića izutene ljepote, a mi ljudi vežemo ljepotu uz mladost (u stvari u pjesmama one nisu tako mlade vec samo mlado izgledaju)

3. i 5. Imaju duge kose, ali ne nužno crne: Crne vile se u narodnim pričama rijetko opisuju, a za bijelu kažu da je u svilenu odjeću obučena, trepte joj zlatne kose, rumena je kao jabuka, visoka, hitra hodom i letom, prelijepa je samo što ima magareće noge. U našoj narodnoj predaji vile se najčesce opisuju kao zlatokose: U primorskoj tradiciji je česta slika jutarnjih oblaka koji obavijaju gorske visoke šume gdje vile idu kroz gustu goru, pa im se zlatne kose o grane zapleću. Vilina snaga je u njenoj kosi, iščupas li joj vlas ona umire. U novijim legendama odvojene su bijele od crnih vila (bijelo-dobro, crno-zlo) što se pripisuje utjecaju svećenstva. Isto tako ...utjecaju svećenstva pripisuje se i nagrđivanje vila koje počinju u pričama dobivati magareće ili kozje noge- Utjecaj prodora kršćanstva u primorske krajeve koje je htjelo da se davna vila nagrdi kako bi što više nalikovala Sotoni. Svećenstvo ih je čak nazivalo vražja djeca. Sve vilinsko nazivano je vjestičjim ili vražjim, a žene vilenice koje su po selima liječile prozivane su vješticama (postoje mnogi zapisi primjerice na Fakultetu etnologije o tome. Moja preporuka je knjiga Zorana Čiče: Vilenica i vilenjak. Sudbina jednog pretkršćanskog kulta u doba progona vjestica)

4. Vilinska bljedoća...Nodilo u Staroj vjeri Srba i Hrvata povezuje vilinsku bljedoću sa oblacima, gromom, munjama (u pjesmama im se ponekad obraćaju sa "lakokrile" i "lakonoge"). Prozračne su, bića satkana od svjetlosti.

 

U mojoj obitelji s očeve strane prenose se usmenom predajom priče o susretima s vilama i vampirima. Očevici kažu da zbilja imaju životinjske noge...kakve, saznat ćete. Ovaj događaj smatram u potpunosti istinit i ne tražim "logično" objašnjenje To se dogodio bratu moga pradjeda, a sam događaj se dogodio na području današnjeg Širokog Brijega, u blizini kasnije slavnog Međugorja. Bio je, on mladić oko 20ak godina i imao djevojku u susjednom selu. Jedne noći zadržao se kod djevojke i kada je krenuo kući, u 10ak km udaljeno selo, odlućio je presjeći put preko brda, kozjim stazama. Bila je ljetna, vedra noć, punog mjeseca. Išao je tako neko vrijeme uzbrdo, kad vidi da mu se u susret, nizbrdo kotrlja kamenje. Gleda on u daljinu obasjanu mjesečinom, ali ne vidi žive duše. Zastane, krene dalje uzbrdo, kad opet kamenje.kotura se njemu pod noge popraćeno nečijim hihotanjem. Digne on pogled, a pred njim stoji predivna mlada žena, duge svjetle kose, ogrnuta bijelom tkaninom nalik na spavaćicu, prozračnog materijala kakvog još nije vidio. Kao da je ogrnuta u maglu. Iz straha je upita "Tko si ti?", a na to ona zadigne haljinu i pokaže mu kravlju nogu. Uto se sjeti prića o brdskim vilama koje čaraju pastire, kosa mu podigne šešir, gurne ruku u džep i napipa nož. Prisjetio se da se vile boje gvožđa, i stiščući oštricu zapovijedi joj: "Idi vraže od kud si došao", ona vrisne i nestane u mraku. Tad on zadigne pogled ka nebu da zahvali Bogu što je živ i ugleda mjesec kako se pojavljuje iza golemog oblaka, kojeg prije toga nije bilo. Kada je došao kući shvatio je da je putem izgubio 2 sata više vremena no inaće za isti put kojim je išao mnogo puta danju.

 

Navodno se isti događaj ponavljao nekim mojim znancima iz Dalmatinske Zagore. Osobno mi je žao rekcije koja kod mene ne bi bila kao kod mog pra - rođaka. KAKO SU NASTALE VILE? Jedna predaja kaže da su nastale od livadne trave, odnosno od sline koja nastaje na travi za proljetnom rosom, druga govori da je Bog prokleo ohole djevojke, a jedna posebno zanimljiva ih povezuje s Bibljijom. Ta veli da su vile i vilenjaci neblagoslovljena djeca Božja. Naime, Adam i Eva su imali mnogo djece, pa su se pred Bogom posramili i sakrili ih, tako, kada je Bog dijelio blagoslove, ta djeca nisu bila tu! ŠUME U KOJIMA RASTE ZVONČIĆ To su mjesta na kojima su vilinske čarolije jake. Njihov zvon doziva vile na njihove gozbe na mjesečini. Prisutnost zvončića u hrastovoj šumi je siguran znak da tu obitavaju zla bića Hrastoljudi, te smrtnici trebaju biti na oprezu. U Somersetu se vjeruje da nikada ne treba brati zvončiće u šumi jer to može razljutiti vile. Ako si dijete, otet će te vile, a ako si odrastao nećeš više moći naći put iz šume sve dok te netko ne spasi. Vještice često sade zvončiće kako bi privukle vile te je nekoć to bio osuđujući dokaz na suđenju vješticama.

 

Legenda o Ružica-gradu Na mjestu gdje je danas Ružica-grad kazuje druga prica u davno je doba bilo vilinsko rocište.Tu su se, na šumskoj cistini, vile nocu sastajale na razgovore i domjenke, tu su se održavala njihova sijela, kadikad bi tu varile trave i spravljale napitke, a kadikad bi i zapjevale, pa i zaplesale.I upravo na tom vileništu odluèi neki moæni velmoža sazidati tvrdi grad...Kad se vile opet jednom skupiše na svom sastajalištu, umjesto svilenkaste trave naðoše razgaženo blato, a umjesto cvjetnih grmova golemo kamenje, navaljeno na njih. Gdje se prije dizalo stabalce, sada je bila hrpa dasaka i greda; gdje su prije nicali cvjetiæi, sada su bili razasuti veliki cavli, prijeteæi da se zabodu u gola stopala. Zaciktaše vile u jadu i u bijesu, pa svojim carolijama namah ispremetaše sve to gradivo i otkotrljaše ga u dolinu. Sutradan je pak bjesnio velmoža koji je gradio grad.Tražio je krivce na sve strane, ali bez ikakva uspjeha. I nije mu preostalo drugo nego da se ponovno lati istoga posla: opet su njegovi ljudi valjali kamenje prema visu, opet su na leðima prtili daske i grede, posræuci na usponima. Posao je pomalo napredovao, pa su iskopane duboke jame za temelje grada, a iz njih su se uskoro pocele dizati zidine...Ali jednoga jutra gradilište je opet osvanulo poharano. Zidine su bile srušene, jame zatrpane, daske i grede slomljene, a kamenje otkotrljano u dolinu. Ponavljalo se to nekoliko puta: što bi graditelji obdan sagradili, to bi vile obnoc porušile...Napokon je velmoža postavio brojne straže i zasjede, te uspio otkriti da mu to vile planinkinje iz noæi u noc ruše gradnju. Što da ucini? Odlucio se uhvatiti ukoštac s njima i surovo ih kazniti. I zaista, unatoc svim vilinskim mocima, unatoc njihovim caranjima, pošlo mu je za rukom da u mrežu, razapetu oko gradilišta, uhvati najljepšu vilu – Ružicu.Zaplela se svojom vilinskom kosom u nju, kao što se vile katkad u šumi zapletu vlasima u oštro trnje.I, kao što su tada vile nemocne da oslobode svoju družicu, tako su nemocne bile i sada. I nemocno su, užasnute i zanijemjele, motrile kako surovi velmoža vuce Ružicu za kosu, u kojoj je bila sva njezina moc, i kako je bešcutno zazidava u temelje kule. Vile su se razbježale, razletjele na sve strane i nikada više nisu došle na to mjesto. Okrutni velmoža sagradio je grad, ali ga je pratilo vilinsko prokletstvo: u casu kada su trublje objavljivale svršetak gradnje, odronio se kamen s najviše kule i zdrobio velmožu pod sobom.Nestalo je velmože, pa mu se i ime zametnulo.A grad se zove po vili koju je on u njegove temelje zazidao: Ružica-grad.

 

Vilinska pjesma U međimurskome se kraju pripovjeda, kako vilinska pjesma zamami djevojku, da i ona postane vila. Pjevaju kao da pčele zuje milozvučno, ali im se riječi ne razabiru. U Dalmaciji gdje su vjetrovi jaki, narod je osluškivao buru i toj pjesmi vjetra čuo vilinske glasove. "Kad burom zapjeni more, u morskom dimu eno vila, koje hitrom nogom stružu vodenu površinu; eno ih na obali, gdje divlje tance izvode i kletve izmeću. Primakne li se tko njima brodom, kad pri buri pjevaju, one će brod izvrnuti." Čakavska pjesma kaže: "Bura im je zibarica bila".

Kažu neki, da su vilinske pjesme slične poskočicama, ali da im se riječi nikako ne mogu razumijeti. Razumiju ih samo odabrani. Ta nerazgovjetna pjesma uspoređuje se s vjetrom. U mukloj pjesmi vjetra čuli su glas koji najavljuje stvari ljudima nepoznate. Prema tome vile bi bile i proročice. Latinski naziv za vilu (fatae) znači proročica.

 

BOAG

Vodeni vilenjak koji nastanjuje stari mlin i most na rijeci Biss, koja je pritoka rijeke Avon u jugozapadnoj Engleskoj. Visok je 30 cm, ima crveni nos, što se može objasniti njegovom sklonošću prema jabukovači. Običaj mu je skrivati se pod mostom i imitirati vrisku djevojaka da bi privukao mladiće u svoj brlog. Kada ih uhvati, zamata ih u paukovu mrežu i utapa. Njegovom divljanju je došao kraj kada su duše utopljenika zaplakale tako glasno da je došao vilenjak na bijelom konju, svezao ga i bacio s mosta. Duhovi utopljenih su ga zarobili u kavez od paučine u koritu rijeke. Još ga i dan danas tamo muče.

 

 

Evo neke literature: Zoran ČiČa "Vilenica i vilenjak. Sudbina jednog pretkrscanskog kulta u doba progona vjestica." Tihomir Đorđević: Veštice i vile u našem narodnom verovanju i predaji (ne znam gdje se knjiga u Hrvatskoj moze nabaviti, ja sam ju posudila od prijatelja ..probaj na Institutu za etnologiju i folkloristiku) Natko Nodilo: Stara vjera Srba i Hrvata (imas zanimljivo poglavlje o vilama) Brian Froud and Alan Lee: Faeries (imas u Algoritmu) Brian Froud: GOOD FAERIES/BAD FAERIES (u Algoritmu) Cassandra Eason: A complete guide to faeries & magical beings THOMAS KEIGHTLEY- The World Guide to Gnomes, Fairies, Elves & Other Little People. Zanimljiva knjiga s posebnim osvrtima na Skandinaviju (vilenjaci, sirene, patuljci, trolovi), sjeverne otoke- Island, Shetland, Rugen, germanske, engleske i keltske legende te juznu europu (grcka, italija, spanjolska, francuska) i istocnu europu (slaveni i finci)...navedene su i neke africke legende Mozda bi bilo zanimljivo procitati i ELEMENTARNA BIĆA PRIRODE Marka Pogačnika

 

Izvor: www.swemag