U hrvatsku narodnu predaju utkano je mnoštvo čudesnih priča o vilama. Njihova je pojava ljudima bila neuhvatljiva i tajnovita, a opet tako bliska i stvarna. Svaka rascvjetala livada, plahi treptaj lista ili neobuzdana igra valova na pučini otkrivala je jednu tajnu vilinskog svijeta.

Vile su u narodnoj tradiciji najčešće opisivane kao mlade djevojke uzvišene ljepote koja se ne može usporediti ni sa čim zemaljskim. Tko bi vilu jedanput vidio, obuzela bi ga neizreciva čežnja za njenom ljepotom. Kažu da nekima oči sijevaju zrakama svjetla. Na sebi nose poput snijega bijelu svilenu haljinu, a tijelo im je vitko poput jele i lagano kao u ptice, jer imaju krila koja ponekad mogu biti zlatna. Posebno je lijepa njihova zlatna kosa koja, raspuštena, poput slapa pada sve do zemlje. U kosi, kažu, nalazi se tajna njene snage i života. Vila kojoj ispadne i jedna vlas, gubi vilinsku moć i postaje smrtna. Zbog toga su vile naročito pazile na svoju prekrasnu kosu i ponekad su se mogle vidjeti kako sjede pokraj puta i češljaju se. Kada bi prolazile kroz gustu šumu, često bi se njihova duga, zlatna kosa zaplela u kakav grm. Ako bi netko tada naišao i raspleo je, a da ne iščupa nijednu vlas, vila bi mu zauzvrat do kraja života pomagala u dobru i u zlu.

Često se spominje kako je glas vile tako lijep i skladan da onoga tko je jedanput čuo vilu kako pjeva srce boli od miline, te otada više ne može slušati čovječjega glasa. Neki kažu da su vilinske pjesme donekle slične poskočicama, ali da njihove riječi nitko ne može razumjeti. Samo rijetki ljudi koji su postali prijatelji vilama ponekad razumiju što one pjevaju. Po drugom kazivanju, njihovo je pjevanje slično zuju pčela. Spominje se i da vile često po šumama sviraju frulu ili diple.

Vile su se ponekad mogle vidjeti pod kakvim starim hrastom kako se smiju ljudima koji su ovuda prolazili čudeći im se. Vile su znali viđati i kako po mjesečini plešu svoja vrzina kola, sve dok ne popadaju od umora. Govori se i da mogu igrati kolo u pol kola, kako bi svojim plesom predstavljale mladi mjesec. U Slavoniji se priča da na mjestima gdje su vile plesale rastu gljive. Ova vilina gljiva u narodu se zove vilovnjača i smatra se da ona raste na vilinu kolu. Na vilinska igrališta čovjek nije smio stupiti, jer bi mu vile odmah učinile neko zlo. Samo rijetki čestiti ljudi mogli su doći u njihovo kolo i to slučajno ili kad bi ih pozvale same vile. Takve su ljude vile mogle svačemu naučiti i, mada bi im prenijele samo mali dio svojeg znanja, oni bi postali vrlo mudri i vješti.

VILA POSESTRIMA

Vile nikom neće učiniti nažao, osim ako ih netko ne uvrijedi npr. nagazivši na njihovo kolo ili večeru, ili im pak, namjerno ili slučajno, otme kiticu cvijeća. Poznato je narodno vjerovanje da vile pletu raskošne kitice i vijence od raznovrsnog cvijeća i da svaki cvijet ima drukčije značenje. Vile će kazniti i onoga koji oda tajne vilinskog svijeta ili im na neki drugi način želi nauditi.

Međutim, čovjek se isto tako može zbližiti s vilama i postati im prijateljem ili kako kažu, s vilama se pobratiti ili posestriti. Tada će mu njegova posestrima vila pomoći u svakoj nevolji. Pripovijeda se u narodu da svaki junak i čestit čovjek ima svoju vilu posestrimu.

No nemaju samo ljudi svoje posestrime vile već i životinje, koje su vilama osobito drage. Tako se u pjesmama može naći kako vile razgovaraju sa jelenom ili pticama, osobito orlom.

Vila se može posestriti i onim tko joj učini kakvo dobro ili je slučajno negdje susretne i lijepo pozdravi, te ako je nazove sestrom. Otada čovjeku sve polazi za rukom i svuda ga prati sreća. Zato je običaj čovjeku koji kaže da je vidio vilu, a nije joj odao poštovanje i čast, odgovoriti porugom: Tražila te sreća, a ti je lud nisi umio naći. Posebnu naklonost vile imaju prema mladim djevojkama koje vole ukrašavati i darovati im od svoje ljepote. O tome govori pjesma iz Hrvatskog Primorja:

Rano rani djevojčica

i danicu vjerno moli:

O danice, o sestrice!

Podaj mene svjetlost tvoju,

da naresim mladost moju.

Imala je djevojčica

b'jelu vilu posestrimu,

koja j' l'jepo naresila,

perom zlatnim zagladila,

i nje bijeli vrat biserom,

pak je vila pokliknula

iz nje tanka b’jela grla:

O lijepe ljepotice

ove mlade djevojčice!

Djevojke u Hrvatskom Primorju običavale su na samotnim mjestima, na kamenju i u pećinama ostavljati vilama darove - različite poljske plodove, cvijeće, svilene trake... Položivši svoje darove, tiho i predano bi im govorile: Uzmi vilo, što je tebi milo. Nerijetko se u narodnom pjevanju pojavljuje i oklada između vile i djevojke, koja će od njih dviju prije uraniti. Ovu okladu dobiva djevojka, jer nju budi lastavica, pa može uraniti prije vile.

VILA VIDARICA

Svaka je vila mudra proročica i ljekarica te može svakog čovjeka nadvladati svojom mudrošću i vještinom, ali i darovati nekim blagom. Često se vile spominju kao proročice i glasonoše koje se prikazuju junacima i proriču im ili im nose glas kakvo ih zlo negdje čeka. Vila proročica čuva istinu, a rastjeruje laž i prijevaru. Ona je upućena u svakojake tajne, proroštva i znanja. Jedna kajkavska priča govori kako je iz morskih dubina izvađena riba, a u njoj nađena vilinska kutija u kojoj se nalaze svakojake znanosti. Vile mogu ljudima podariti od svoje mudrosti, a takvi se ljudi nazivaju vilenici. Neki misle da vilenike rađaju same vile te ih podmeću ženama. Rođeni od vila odlikuju se velikom mudrošću, a po svemu ostalom jednaki su običnim ljudima. Zbog toga se za mudrog čovjeka govorilo da su ga vile rodile. Kako se oduvijek smatralo da je između ludila i genijalnosti tek tanka nit, za pomahnitalog se čovjeka često govorilo da je povilio. Vile osobito vole djecu pa ih ponekad mogu i odnijeti. One se tada brinu o djetetu i  hrane ga medom i raznim slatkišima, a kad ga puste odraslog, ono je pametno i sretno.

Vile se spominju i kao blagotvorne ljekarice koje imaju moć ozdravljanja i obnavljanja. Stopljene s životom prirode, one znaju njegove zakone i tajne. Narodne pjesme kazuju da vile poznaju i ljudima pokazuju ljekovito bilje pa se zbog toga nazivaju biljarice i vidarice. U čistoći jutra, one po rosnim planinama traže mirisno, zdravo bilje. Vrijedno je spomenuti da su narodna imena različitih biljaka pripisana vilama, primjerice vilin luk (Muscari comosum), vilina metla (Asparagus officinalis) ili vilina kosa (Cuscuta epithymum). Za biljku koju zovu vilino sito (Carlina acaulis) kažu da ima jaku moć protiv laži. Prema Marinu Držiću, čudotvornu moć vile imaju i kada u noći pred Ivanje plešu nad vodama i izvorima. Tko tada potpadne pod njihovu moć, može se podmladiti i obnoviti, poput zmije koja mijenja svoj svlak.

VILE BOJOVNICE

Vile su vješte i svakojakim umjetnostima. One kuju sablje koje mogu presjeći željezo i najtvrđi kamen; grade hitre brodove u kakvima ljudi nikada nisu plovili; zidaju gradove kakvih svijet nije vidio; daruju divne konje kakvima na zemlji nema para, te mogu podignuti vjetrove, buru, kišu i grád, osobito kad idu u potjeru za nekim.

Nerijetko su vile prikazane kako bdiju nad ratnicima u teškim i sudbonosnim trenucima. Pred boj, vila kliče s planine i sudbinu proriče. Ponekad savjetuje junake ili ih u presudnom trenutku upućuje kojim oružjem nadvladati neprijatelja. Junacima priprema oružje pa čak i kuje britke sablje. Ove bojovne vile, kako ih još nazivaju,  nikad neće iznevjeriti junake koji su im dragi, ali kad im se približi neizbježni kraj, one će im to objaviti i pratiti ih u smrt. No vile su i same čvrste i hrabre ratnice. Na svojim brzim konjima dolijetale bi na bojište i neustrašivo jurile kao predvodnice. Svojim bojnim poklicima bodrile bi vojsku do pravog zanosa i oduševljenja.

VRSTE VILA

Vile, kako je još opisao Ivan Kukuljević Sakcinski, stanuju u tri predjela ili elementa: u zraku, na zemlji i u vodi. One borave na dalekim zvijezdama, u oblacima, na visokim planinskim vrhuncima, u strašnim bezdanima i najdubljem moru. Gotovo da nema mjesta na kojem vile ne stanuju. Neke su vile bijele i dobre, druge su crne i zle, a neke nisu ni dobre ni zle, već onakve kako ih trenutna volja nosi. Vila se može pretvoriti u bilo što, no to se rijetko događa; češće može vila jednog elementa poprimiti svojstvo drugog elementa.

Zračne vile

Zračne vile stanuju u zvijezdama i oblacima. Iz kraja oko Varaždinskih Toplica potječe predaja prema kojoj su zviježđe Vlašići (Plejade) zapravo vile koje su nekad davno, još prije postanka ljudi, boravile na zemlji pjevajući i plešući kola (kao što je u Hrvatskoj postojao običaj da sedam djevojaka koje su se nazivale vile ladarice obilaze okolo od Jurjeva do Ivanja). Otkad se promijenio svijet, ove su vile napustile zemlju i nastanile se u zvijezdama, gdje i danas svake noći plešu svoje kolo.

Zračne vile obitavaju uvijek u zraku, gdje plešu na oblacima ili se igraju s munjama, te odatle gledaju na svijet. Na oblacima one grade svoje prekrasne gradove:

 Grad gradila bijela vila,

 Ni na nebu ni na zemlji,

 No na grani od oblaka;

 Na grad gradi troja vrata:

 Jedna vrata sva od zlata,

 Druga vrata od bisera,

 Treća vrata od škrleta.

Zračne vile skupljaju i raspršuju oblake, vode ih i upravljaju njima. Tako je moguće i da etimologija riječi vila potječe od viti, jer vila vije oblake. Međutim, ova vila oblakinja nije prisutna samo u plahoj bjelini oblaka, već se često opisuje i u olujnim prilikama. Tako se u pričama o dijacima grabancijašima govori da oni zajedno s vilama u oluji, tuči ili grmljavini upravljaju oblacima. Slično tome, u jednoj slavonskoj priči spominju se vile vjetrenice i poledice: vile vjetrenice podignu vjetrinu i olujinu, poledice zamijese led pa se digne strašna olujina i led sune iz oblaka. U narodnim pjesmama vile su često povezane s vjetrovima ili gromom i munjom u olujnim oblacima.

Zračne vile ponekad dolete i na zemlju kako bi ljude upozorile na zlo koje im prijeti. Često čuvaju ljude od zlih vila te ih uče različitim znanjima i vještinama.

Zemne vile

Zemne vile stanuju na zelenim livadama, šumovitim gorama i visokim planinama. Ponegdje se navodi da imaju magareće ili pak konjske ili kozje noge.  Prema jednoj predaji, zemne vile se rađaju iz neke biljke, kojoj je korijen nalik na glavicu crvenog luka, a raste i cvate po livadama. U rano jutro, kada je orošena, ova biljka pušta nekakav sok iz kojeg se rađaju mlade vile. Male se vile rađaju u čistoći i ljepoti buđenja dana:

 A mene vilu od gore,

 mene je gora rodila,

 u zelen listak povila,

 jutrenja rosa padala,

 mene je vilu dojila,

 od gore vjetrić puhao,

 mene je vilu šikao:

 - to su mi bile dadilje.

Zemne vile se obično dijele u gorske i poljske. Gorske vile stanuju na gorama i visokim planinama, a svoje dvorove imaju u spiljama, jamama i pećinama. Bave se pjevanjem, sviranjem, plesanjem, proricanjem i liječenjem, a kada su dobre volje, razgovaraju sa ljudima i životinjama. U svoje kolo znaju namamiti mlade junake, pastire i lovce, i tada im po svojoj volji dijele sreću i nesreću. Po planinama vole loviti plemenitu divljač i zato često nose strijele. U pričama se spominju njihove silovite trke na jelenima i konjima neobično isprepletene grive. Ponekad međusobno biju boj, od čega cijela gora grmi i zemlja se trese.

U našim pjesmama i pričama često se susreću nazivi vila planinkinja, nagorkinja, zagorkinja, podgorkinja, ili pak gorska i često se govori da vila kliče ili viče sa planine, iz stijene ili iz pećine. Ako se ne otisne prema oblacima, tada najčešće leti u blizini vrha planine ili niz nju strmo slijeće. Kažu da su na planinama najveći vilinski sabori; na njima plešu svoja najbrojnija i najljepša kola te najviše vole odgajati i učiti mladiće vilenike. Nema planine ili gore koja se nije dičila svojim vilama. Brojne su vilinske gore u Hrvatskoj o kojima se pjeva i govori u narodnoj predaji: Samoborsko i Krapinsko gorje, Zagrebačka i Petrova Gora, Papuk, Učka, Velebit, Dinara, Mosor, Biokovo… Čak su i neka mjesta, primjerice Vilčić, Vilindolac, Vilište, Vilenjak i dr., dobila imena po tome što su bila sastajališta ili nastambe vila.

Kod Krapine, iza Strahinščice, nalazi se jedna pećina, za koju kažu da je u davno doba bila vilinska. Prema predaji, u ovu je pećinu k vilama pribjegla Vulina, sestra Čeha i Leha. Dva brata su gonila Vulinu, jer ih je ona izdala nekom rimskom poglavaru, svom ljubavniku. Ovo ružno izdajstvo vile su brzo kaznile. Kad su im braća ponudila krasnog vola sa pozlaćenim rogovima među kojima sjeđaše djetešce sa pozlaćenom jabukom u ruci, vile su izručile nevjernicu. Sestra je zazidana u bedem, pod vrata krapinskog grada.

I u okolici Varaždina, u spilji Vindiji, kažu da su nekada stanovale dobre vile koje su šivale haljine za žene, pljevile žito po susjednim poljima, hranile ljudima stoku itd. Vile su boravile i u obližnjim spiljama oko Varaždinskih Toplica. Kad bi se ove vile vraćale iz polja, pretvorile bi se u zmije i u spilju se provukle kroz malu rupu, jer drugog ulaza nije bilo. No čim bi ušle, postale bi  ponovno lijepe djevojke i šetale se po svojim prekrasno ukrašenim dvoranama. Samo bi ponekad načinile veća vrata na spilji i tada bi primale čestite ljude i svačemu ih naučile. Postoji priča kako su tako primile jednog seljaka iz Ljubeščice i naučile ga liječiti, podarivši mu knjigu vilinsku. U toj knjizi bili su zapisani lijekovi protiv svih zemaljskih bolesti. Međutim, seljaku su vile zabranile da se oženi. Kažu da ga je pod stare dane uhvatila ludost i on je prekršio zabranu. Od tada više nije znao liječiti, a za osam dana umro je naglom smrću, umoren od vila.   

I pored toga što gorske vile stanuju na zemlji, njihova pojava često je vezana uz vodu. Koliko je vilinskih planina toliko je, po kazivanju naroda, i vilinskih izvora koji su poznati kao viline vodice. Svaka je vilina vodica ljekovita i zdrava.

Poljske vile stanuju u poljima i ravnicama. Priča se da su u staro vrijeme šetale po pašnjacima i livadama i, na određenim mjestima - na gumnu ili raskrižju - imale svoja igrališta ili su pak negdje sjedile i češljale svoje zlatne vlasi. Poljske su vile bile dobre i blagotvorne.

Vodene vile

Vodene vile se u našem narodu dijele na one koje su pola ribe, pola djevojke i uvijek se nalaze u vodi, osobito moru (morske djevice, morske puce, vodene  deklice) i prelijepe djevojke koje stanuju u rijekama, jezerima, studencima i bunarima, ali rado iz njih izlaze (povodkinje, izvorkinje, jezerkinje). Vodene vile su velike i lijepe, a lica su im blijeda. Često se ovim vilama pripisuju zle osobine. One mame lijepe mladiće u vodu i tada ih povuku u ponor, odakle se više nitko ne vraća. Osobita opasnost prijeti onima koji zamute vodu jezera u kojem vila spava ili se u tišini kupa. Njih mogu vile raniti, otrovati, vezati, zasjeniti im oči ili ih čak oslijepiti. Ali kad osvane jutro, često će vila vidarica jutarnjom rosom vratiti vid koji je otela zlokobna vodena vila. Prema kazivanju jedne kajkavske priče, netom što se ljudima i raznim životinjama namažu oči zorinom rosom, namah progledaju, a za tu zorinu rosu znaju samo vile.

Vodene vile po jasnoj mjesečini izlaze iz vode koja se tada sva uzburka i zapjeni te onda skaču, igraju se i plešu po brežuljcima. U okolici se Varaždinskih Toplica smatralo da su vodene vile naročito opasne kad se navečer kupaju u vodi ili kraj nje pjevaju. Približi li im se tada netko čamcem ili brodom, netragom će potonuti.  Kod Stubice postoji izvor na koji nitko u večernje doba nije htio ići po vodu, jer su na njega pri prvom mraku dolazile vile na kupanje.

Vodene vile čak mogu podići buru, vihor, grád ili kišu. Kad bura uskomeša more, u morskoj pjeni pojavljuju se vile koje hitrom nogom stružu vodenom površinom, a na obali izvode divlje plesove i izriču kletve. Ako im se, kad pri buri pjevaju, primakne tko brodom, one će brod izvrnuti i potopiti. Kad bi se na morskoj pučini razbila neka lađa, često su se mogle vidjeti kako skaču od jednog do drugog vala i na morskoj površini nogama gaze zapjenjenu vodu. Vila je toliko vezana uz buru da se u jednoj čakavskoj pjesmi kaže: Bura mi je zibarica bila.

VILINSKO DOBA

U nekim našim krajevima govori se o vremenu u kojem su vile živjele kao o zlatnom dobu. Ivan Kukuljević Sakcinski zapisao je priču kajkavskih staraca o ovom drevnom vilinskom vremenu: Věruj te gospodine! Stara je rěč, da su onda još zlatna vrěmena bila. Čedni su bili onda ljudi; polja su radjala samom pšenicom i drugom hranom bez ljudskog truda i znoja; srdce je sviuh onda jedno bilo, volja jedna, jedan zakon, jedan običaj. Vile su onda ljudem, jer biahu dobri, pomagale polja žeti, travu kositi, strni pleviti, marvu hraniti, kuće graditi, štibru plaćati; pa su svuda brale čemer. Nu odkad su se ljudi iznevěrili svojim starim krěpostim; odkad su pastiri zabacili svirale, tambure i pěsme, te na město njih poprimili biče u ruke i stali po paši pucketati, huškati i kleti; odkad još k tomu počeše puške pucati i narodi se proganjati; od onda je prestalo Vilah na hrvatskom polju i one odoše nekamo u stranu zemlju. Samo gděkoji čovek, koji je Vilam osobito omilio, vidi ih kadkada, kako po polju kolo igraju ili na pustoj klisuri i goloj stěni samotno sěde te plaču ili u žalostnih pěsmah nariču.

Tatjana Prebeg

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 14

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120145452