“Bijaše to bijeli jednorog, velik kao moj konj, ali mu je korak bio lakši i duži. Nad čelom mu je lebdjela svilenkasta griva, u hodu su mu krznom prolazili blistavi drhtaji, a gusti se rep raspušteno vijorio. Cijelo mu je tijelo isijavalo bjeličastu svjetlost; iz kopita bi mu katkad poletjele iskre. Galopirao je kao da želi visoko uznijeti strašni rog…” Bertrand d'Astorg, Mit o gospi s jednorogom, 1963.

Svojim maštovitim opisom Bertrand d’Astorg predstavlja jednoroga kao lik iz bajke, no u povijesnim zabilješkama jednorog je opisivan na različite, uglavnom realističnije načine. Neki ga opisuju kao konja s rogom, zvijer nalik nosorogu, magarcu s rogom, pojavi nalik jarcu, jelenu, a ponekad čudnovatom spoju svih navedenih životinja. Jedino što je zajedničko svim tim opisima jedan je rog koji izrasta iz čeone kosti.
Jednorog je stoljećima bio predmet zanimanja, nagađanja i divljenja, kako na zapadu, tako na istoku, a kao rezultat toga oko jednoroga su izrasle legende koje su ga učinile široko prepoznatljivom i bezvremenom pojavom. Čini se, ipak, da je jednorog najveću pažnju uživao za vrijeme srednjeg vijeka, kada su nastale nebrojene priče i simbolička tumačenja vezana uz njegovu pojavu. Pronašao je tada jednorog svoje mjesto na slikama i tapiserijama u koje je utkana kršćanska alegorija o jednorogu i Kristu. Također je postao moćan simbol u heraldici, gdje predstavlja "savršenog viteza visokog roda", a njegov se lik i danas nalazi na britanskom kraljevskom grbu. Snažno je prisutan i u alkemiji, simbolizirajući "Spiritus Mercurius", onoga koji povezuje duhovni i fizički svijet. Razlog više opčinjenosti jednorogom bilo je prošireno vjerovanje toga vremena da njegov rog ima magičnu moć ozdravljenja.

JEDNOROG NA ZAPADU

U zapadnoj tradiciji o životinji s jednim rogom prvi piše Ktezija iz Knida, grčki liječnik na dvoru Artakserksa i Darija II., oko 400 g. pr.Kr. U svojoj knjizi Ktezija opisuje čuda Indije koja su mu ispričali njeni posjetitelji: "U Indiji postoje neke divlje životinje, velike kao konj, čak i veće. Tijela su im bijela, griva jarko crvene boje, a oči tamnoplave. Posred čela imaju jedan rog, koji je lakat dugačak, u korijenu bijele boje, u sredini crn, a vrha oštra i grimizna.2 Prah od ovih rogova u malim se količinama daje protiv otrova. Oni koji piju iz ovih rogova, oblikovanih u posude za piće, nisu, kažu, podložni grčevima ili svetoj bolesti [epilepsiji]. Dapače, oni su čak imuni na otrove ako prije ili poslije što ga progutaju, piju vino, vodu ili bilo što drugo iz ovih rogova. … Životinja je izuzetno brza i snažna, tako da je niti jedno stvorenje, ni konj, niti bilo koje drugo, ne može dostići." Ktezija u nastavku spominje da se ta životinja može uloviti samo kada je sa svojim potomcima, budući da tada ne bježi jer ih ne želi napustiti, nego se bori koristeći se pritom svojim rogom.
I Aristotel u jednom svom kratkom, ali nedvosmislenom izvještaju spominje jednoroga, najvjerojatnije znajući za Ktezijinu priču: "Postoje životinje koje imaju samo jedan rog; na primjer, nosorog koji ima rascijepljen papak, i indijski magarac čiji je papak cio. Ova stvorenja na sredini glave imaju rog". Aristotel, međutim, ne navodi magične moći koje su se pripisivale jednorogovom rogu.
Julije Cezar bilježi da u šumama Germanije postoji životinja sa samo jednim rogom: "Nema čovjeka koji bi ikad stigao na kraj te šume, pa makar putovao i šezdeset dana. Poznato je da ondje žive mnoge divlje životinje, drugdje nepoznate, a neke se jako razlikuju od ostalih iz životinjskog svijeta te ih vrijedi spomenuti… Postoji vol sličan jelenu, kojem nasred čela, između ušiju, raste samo jedan rog, veći i ravniji od rogova koje poznajemo."3
Rimski pisac Plinije Stariji (23.-79.), čija su se djela o povijesti prirode u srednjem vijeku smatrala pouzdanima kao i Aristotelova, spominje razne životinje sa samo jednim rogom, dajući jednoj od njih grčko ime monoceros. To je prvi put da se jednorog naziva svojim imenom, a ne imenom divljeg magarca ili vola s jednim rogom. Plinije spominje lov na ovu životinju: "Monoceros, tijela kao u konja, jelenje glave, nogu slona i vrata vepra, glasa se vrlo dubokom rikom, na čelu ima dva lakta dugačak crni rog. Ova životinja se živa ne može uhvatiti."
Rimski pisac Delso (170.-239.) potanko govori o raznim jednorogim životinjama u Indiji i spominje da jednorog ima rog koji nije ravan nego spiralan, da pijenje iz tog roga liječi mnoge bolesti, te da ga je besmisleno proganjati, jer se životinje te vrste nikad ne daju uhvatiti žive, itd.
Navedene priče potječu iz posrednih izvora, dok je filozof Apolonije iz Tijane, koji je živio u I. stoljeću i učio kod pitagorovaca, tvrdio da je i sam vidio jednoroga. Putujući iz Grčke u Indiju, naišao je na jednoroga sličnog onom iz Ktezijina opisa nekoliko stoljeća ranije. Međutim, sumnjao je u medicinska svojstva roga jer bi, kaže, kraljevi ovih zemalja bili besmrtni ako bi to bilo istinito.
Jednoroga se također spominje u više navrata i u Starom Zavjetu: Knjiga brojeva 23:22, Zakoni ponovljeni 33:17, Psalmi 22:21, 29:56, 92:10, Izaija 34:7, Job 39:9-12, itd. Jedna legenda kaže da je jednorog prvi dobio ime kad je Jahve rekao Adamu da svim životinjama nadjene ime. Kasnije, kada su Adam i Eva protjerani iz raja, Bog je jednorogu dao mogućnost da ili ostane u raju zemaljskom ili da prati prognane. Jednorog je izabrao ovo drugo, te je zbog svoje samilosti, čistoće i plemenitosti za sva vremena zavrijedio posebno mjesto među ljudima.
Početkom II. stoljeća, jednorog je s Tertulijanom postao simbol Krista: “Ova životinja simbolizira Krista, a njegov jedini rog predstavlja Kristov križ." Sveti Bazilije (330.-379.), jedan od otaca Istočne crkve, spominje da rog u spisima predstavlja simbol slave, moći i spasenja, te kaže: “Krist je Božja Moć, zbog čega ga na zemlji nazivaju jednorogom, jer ima samo jedan rog, što predstavlja moć koju on dijeli s Ocem." Različiti kršćanski teolozi i filozofi njegov rog posred čela tumačili su i kao riječ Božju, božansko otkrivenje, Božji mač, zraku Sunca, odnosno, duhovnu moć koja zrači iz njegova roga zbog osobite povezanosti s Bogom.
Najveću popularnost jednorogu u srednjem vijeku, međutim, donijela je knjiga Fiziolog (Physiologus), nazvana tako stoga što svako poglavlje navodi kao izvor nekog fiziologa ili učenjaka. Postojalo je mnogo srednjovjekovnih verzija ove knjige koje po svoj prilici potječu od nekog zajedničkog aleksandrijskog književnog izvora. Kako je tekst prepisivan, tako je i mijenjan, pa postoje značajne razlike između pojedinih verzija. U njima nalazimo opise fantastičnih, ali i mnogih poznatih životinja, interpretiranih u svjetlu biblijsko-kršćanske misli. Svaka od ovih pripovijesti završava moralnom poukom koju kršćani trebaju izvući iz opisanih navika i osobina životinja. Fiziolog se prevodio na mnoge jezike i malo pomalo, dodavanjem sve više životinja, nastalo je djelo poznato u zapadnoj Europi pod imenom Bestijarij, a na kojem se zasnivaju mnogi prikazi kršćanskog simbolizma životinjskog svijeta. Prema jednoj latinskoj verziji iz IX. stoljeća: “Postoji životinja koja se zove monoceros na grčkom, a unicorn na latinskom”. U Fiziologu se kaže da jednorog ima osobitu ćud. To je izuzetno divlja životinja koju nijedan lovac ne može zarobiti silom. To znači da se ni prinčevi, ni silnici, ni prijestolja, ni lukavi vrag, niti pakao ne mogu suprotstaviti njegovoj volji. Može ga se, međutim, uhvatiti na sljedeći način: na mjesto gdje prebivaju jednorozi dovede se čista i časna djevojku. Kada jednorog vidi djevojku, skoči joj u krilo. Ona ga pogladi i on zaspi. Tada dođu lovci i zarobe životinju. Ovaj motiv lova na jednoroga uz pomoć djevice ovjekovječen je na renesansnim tapiserijama - remek-djelima Lov na jednoroga (Metropolitan Museum of Art, The Cloisters, New York) i Dama s jednorogom (Musée de Cluny, Paris).
U djelo Fiziolog ušla je i predaja koja rogu pripisuje ljekovita svojstva, a koja se spominju i u rukopisima Hildegarde von Bingen, Alberta Velikog i Petra Albanusa. Rog jednoroga postao je magični lijek za liječenje svega, od trovanja do epilepsije. Početkom XIV. stoljeća europski su vladari posjedovali čaše izrađene od jednorogova roga ili s njegovim umetcima, koji su navodno neutralizirali otrove. Rog jednoroga bio je toliko cijenjen da su ga engleski, francuski, ali i drugi europski vladari imali na popisu svoje imovine. Čudotvorni rog postao je i simbol carske moći, pa je žezlo ruskih careva i vladara iz dinastije Habsburgovaca navodno bilo od njega izrađeno. Zbog svoje dragocjenosti postao je idealnim predmetom darivanja među vladarima.
Budući da su samo vladari i bogato plemstvo mogli sebi priuštiti kupovinu rijetkog i skupocjenog roga, jednorog je postao simbol visokorodnosti. Osim toga, zbog svoje snage, neukrotivosti, neuhvatljivosti, bjeline, pročišćavanja voda i povezanosti s djevicama, uzdignut je do heraldičkog simbola snage, čistoće i moralnosti - vrlina kojima su težili srednjovjekovni vitezovi. Tako se lik jednoroga pojavljuje na grbovima, najčešće suprotstavljen lavu. Jedan alkemijski tekst nastao tijekom renesanse daje tumačenje koje proširuje i obogaćuje simbolizam jednoroga povezujući ga s grčko-rimskim bogom Hermesom/Merkurom, glasnikom bogova. U alkemijskom ključu Jednorog označava vezu s nevidljivim duhovnim svijetom.

JEDNOROG NA DALEKOM ISTOKU

Prema kineskoj tradiciji Univerzum je prije stvaranja bio poput jajeta. Kad se ljuska razbila, kaos se proširio u svim pravcima. Od kaosa pet elemenata, svjetla i tame, prvi je čovjek Pan-ku stvorio Univerzum tijekom osamnaest tisuća godina. Svaki dan, čekićem i dlijetom, polako je razdvajao svjetlo od tame i odvajao pet elemenata. U njegovom radu pripomogle su mu životinje sreće: zmaj, kornjača, feniks i jednorog. Kad je Pan-ku umro, svaka je životinja za sebe odabrala svoj predio. Zmaj se uputio prema vodama, kornjača se odvukla prema močvari, feniks je odletio prema sušnim predjelima, a jednorog, koji je u Kini poznat kao K'i-lin, odgalopirao je u zelene šume. Ove se životinje samo rijetko pokazuju ljudima. Jednorog to čini u dvije posebne prilike: kad je vladar pravedan i blag, a vremena mirna i napredna, te kad umire veliki vođa, kada se pojavljuje kao predznak gubitka. Kinezi ga opisuju kao životinju nalik teletu čije je tijelo prekriveno ljuskama poput zmajevih, a iz čela mu izbija srebrnkasti rog. Predstavlja dvojnost; početak, ali i kraj razdoblja mira, napretka i mudrosti. Ta dvojnost odražava se u njegovom vlastitom imenu: K’i, što znači muško, i lin, što znači žensko - principi yang i yin.
Jednorog je povezan s raznim trenucima kineske povijesne tradicije. Prije pet tisuća godina car Fu-Hsi sjedio je na obali Žute rijeke. Rijeka je bila tiha i mirna, usprkos oluji i buri prethodnog dana. Odjednom se pojavi jedan K'i-lin i stade prelaziti rijeku. I premda je voda bila mutna, voda se razbistrila i poprimila kristalno zelenu boju kud god je on prošao. Kad je K'i-lin stao pred Fu-Hsia, triput je udario kopitom o stijenu i caru govorio glasom koji je zvučao poput zvonjave iz hramova. Kad je odlazio, car vidje da su mu leđa prekrivena čarobnim simbolima koja on hitro prepiše, stvorivši tako prvo pismo u Kini.
Stara kineska legenda kaže da je Konfucijeva majka srela u šumi jednoroga koji joj je, naslonivši glavu na njeno krilo, dao pločicu od žada. Na pločici je bio urezan natpis koji joj je nagovijestio da će na svijet donijeti kralja bez prijestolja. Za devet mjeseci rodilo se dijete po imenu Kung-Fu-tze, na Zapadu poznat kao Konfucije, koji je zaista bio jedna od najvažnijih ličnosti epohe; nikada nije vladao, iako je u više navrata bio ministar. Na kraju njegova života Ki-lin se ukazao Konfuciju koji je shvatio da je stigao do kraja. I doista, umro je tjedan dana kasnije.
U Japanu se jednorog pojavljuje kao kirin ili sin-you. Prvi je nalik kineskom K’i-linu, a sin-you nalikuje lavu s jednim rogom na čelu. Obdaren je sposobnošću razlučivanja dobra od zla.
Jednorog se također spominje i u Tibetu, Perziji, Arabiji, Abesiniji i drugdje.

JEDNOROG - MIT ILI DAVNA ZBILJA?

Zanimanje za jednoroga počinje opadati rađanjem znanstvene misli. Naime, drevni je čovjek vjerovao u postojanje jednoroga, stoga nije ni pokušavao dokazati njegovo postojanje, pronaći ga. Kad se njegovo postojanje nije moglo znanstveno dokazati, vjerovanje koje se održalo tisućama godina počelo se gubiti. Tome je pridonijelo otkriće danskog zoologa Olea Wurma koji je 1638. godine utvrdio da su rogovi "jednoroga" ustvari kljove jedne vrste arktičkog kita (Monodon Monoceros). Jednorog je konačno uvršten u popis "mitskih životinja" i od tada se jedino može naći u pričama kao izmišljeni lik.
No, zapisi uvaženih povijesnih ličnosti nesumnjivo govore da su oni jednoroga smatrali vrlo stvarnim. Činjenica je da nisu imali ništa više razloga sumnjati u postojanje jednoroga negoli u postojanje slona ili žirafe, koje također nisu nikada osobno vidjeli. Stoga se još uvijek postavlja pitanje je li jednorog davno iščezla životinja koja je prisutna u tradicijama kao sjenovito sjećanje pretpovijesnog čovjeka ili samo mit?
H.P.Blavatsky u svojoj Tajnoj Doktrini navodi: “Postojanje jednoroga ne čini mi se nevjerovatnim, štoviše, vjerovatnije nego teorija koja njegovo porijeklo povezuje s lunarnim mitom... Prihvatljivije mi je da su protokom vremena te često kazivane priče izgubile svoj izvorni oblik do neprepoznatljivog… Geolozi potvrđuju da je čovjek istovremeno živio sa životinjama čudnog i zastrašujućeg izgleda koje su odavno izumrle… Francuski paleontolog de Quatrefages smatra da ne postoji dobar znanstveni razlog zašto čovjek ne bi bio suvremenik najranijih sisavaca…”
Postoje raznorodni pokušaji tumačenja zagonetke jednoroga, pa tako profesor Odell Shepard, upućujući na postojanje jednoroga u nekoj nama nedohvatnoj dimenziji, šezdesetih godina prošlog stoljeća piše: "Čovjek srednjeg vijeka koji je vjerovao u postojanje jednoroga nije bio manje inteligentan od nas; njegova je inteligencija bila usmjerena u drugom pravcu... Da bi pronašli jednoroga kojeg spominju drevni, moramo zaboraviti ono što smo naučili; moramo svijet gledati drugim očima. Jedino ćemo tada pronaći jednoroga". Novi val zaljubljenika u jednoroga vjeruje da je on potražio nova obzorja koja više odgovaraju njegovoj suptilnoj prirodi. Po njima jednorog još uvijek postoji, ali ga mogu vidjeti samo oni koje odlikuje izuzetna krepost i čistoća srca... Sve to samo doprinosi magličastom ozračju koje prati jednoroga.
Priča o jednorogu upotpunjena je time što je zadobio svoje mjesto i na nebu. Njegovim imenom nazvano je zviježđe Monoceros koje prvi spominje astronom Jakob Bartsch oko 1624. godine, oslanjajući se na starije radove. Zvijezde Jednoroga detaljno su opisane u Heveliusovu katalogu iz 1690. godine.
Zbog njegove sveopće prisutnosti C.G. Jung ga uzdiže na razinu arhetipa i kaže da proizlazi "iz jednog izvora – našeg kolektivnog nesvjesnog", te ustvrđuje da je jednorog izraz naše kolektivne težnje za nepoznatim i nedostižnim, nalik potrazi za svetim Gralom.
Iako je postojanje jednoroga upitno, neupitan je njegov arhetipski lik koji se, više nego bilo koja druga životinja, suptilno provlači od davne nam prošlosti do današnjih dana kroz mitove, legende i priče mnogih naroda. Njegova sve učestalija prisutnost u suvremenoj književnosti i popularnoj umjetnosti govori da se jednorog vraća kao simbol povezanosti s duhovnom dimenzijom, a to je ono što čovjeku današnjice u njegovoj jurnjavi za novim i boljim u materijalnom smislu sve više izmiče.

* preneseno iz časopisa Nova Akropola broj 38, autorica Dijana Kotarac