Tristan - Mit i simboli
Delia Steinberg Guzmán
Iz: časopisa broj 34
| STAROST EPA O TRISTANU Vrlo je teško pronaći u prošlost utonule korijene ove mitske priče koju dobro poznajemo, budući da je postala jedna od najraširenijih pjesničkih predaja srednjovjekovne Europe. Inspirirala je brojne pripovijesti i romane nastale na području Britanije, Francuske, Njemačke, Španjolske, Norveške, Danske i Italije. Brojne književne verzije, nastale u XI., XII. i XIII. stoljeću (koje se, proširene ili izmijenjene, oslanjaju jedna na drugu), uključene su u vitešku, dvorsku i žonglersku tradiciju, a neke od njih predstavljaju autentična djela velike literarne vrijednosti. U svim tim djelima pažnja je naizgled usmjerena na sudbinu jedne tragične ljubavi, no srce pripovijesti zapravo je riskantno putovanje jednog viteza koji, suočavajući se sa svim mogućim opasnostima i izazovima, uspijeva pokazati ono što je bit stvari: savršenost i čestitost u svim aspektima, od fizičke borbe do zadobivanja besmrtne ljubavi. Kult besmrtne duše i čistoće ideala časti i odanosti ovdje se simbolički izražava kao kult dame kod Minnesingera, trubadura i općenito pjevača viteških epova. Brojne su veze s drugim mitovima čiju je starost jednako teško odrediti kao i starost mita o samom Tristanu. Istaknut ćemo dva temeljna mita, oslanjajući se na simboličke usporedbe: arturovsku sagu i potragu za gralom te grčki mit o Tezeju koji se zahvaljujući Arijadninoj zaštiti suočava s Minotaurom. Razvijajući pripovjedačku potku i značenje likova, ponovno ćemo naznačiti te sličnosti. Sigurno je da postoji izvanredno kompleksan i bogat spoj povijesnih, mitskih i legendarnih elemenata te elemenata međunarodnog folklora koji otežavaju istraživački rad. Po nekima, keltsko podrijetlo legende jest nesumnjivo, prije svega stoga što sadrži magijske elemente i prvobitna vjerovanja koja daleko prethode XII. stoljeću. Po drugima, mitološko-simbolička povezanost je astrološka i stoga neki u Tristanu vide lunarni lik, lik “boga-Mjeseca”, a postoje i oni koji ga tumače kao put Sunca. Ima i onih koji uzimaju samo psihološki sadržaj pripovijesti, naglašavajući ljudsku dramu koju proživljavaju njezini junaci. S obzirom na epohu u koju književnost stavlja ovu pustolovinu, iznenađuje činjenica što se kod protagonista ne pojavljuju nikakvi religiozni osjećaji, podrazumijevajući pod nedostatkom “religioznog” odsustvo svakog kajanja zbog svog ponašanja. Ljubavnici se, naprotiv, osjećaju nevinima, čak i pod zaštitom Boga i prirode. U događajima ima nešto čudesno i neobično, što protagoniste stavlja "s onu stranu dobra i zla". Razni autori ističu i moguće orijentalno podrijetlo pojedinih epizoda, čak i cjelokupnog djela. Prema ovoj pretpostavci, Arapi s Iberskog poluotoka prenijeli su ga s Istoka na Zapad. S druge strane, ima i onih koji naglašavaju prisutnost ove legende diljem cijele europske atlantske obale, što bi značilo da njeno podrijetlo ima pretkeltske korijene. No, bez obzira koje podrijetlo i starost prihvatili, ono što svakako proizlazi iz gotovo svih analiza jest sigurno postojanje zajedničkog arhaičnog izvora nadahnuća, neka stara legenda s više ili manje pojedinosti, koja je poslužila kao podloga svim kasnijim romansama na temu Tristana i njihovim varijantama. SADRŽAJ Sinteza i povezivanje svih verzija omogućuje nam bolji uvid u niz simboličkih značenja, iako se u svim pojedinostima ne poklapa s poznatim djelom R. Wagnera. Tristan je mladi kraljević koji živi na dvoru svog ujaka, kralja Marka od Cornwalla. U strašnoj bitci on pobjeđuje Morolta od Irske kojemu je Mark morao plaćati danak od stotinu djevojaka godišnje. Tristan, međutim, ostaje neizlječivo ranjen otrovnom strelicom. Napušta dvor i odlazi u barci bez vesala, bez jedra i kormila, samo u društvu svoje lire. Nekim čudom stiže do irskih zemalja gdje mu Izolda Plavokosa, vješta medicinskom i magijskom umijeću kao što bijaše i njena majka, uspije izliječiti ranu. Tristan se predstavi imenom Tantris, krijući svoj identitet. No, usporedivši okrhnuti dio njegova mača s komadićem metala kojeg je izvadila iz lubanje pobijeđenoga, Izolda ga prepozna kao pobjednika nad Moroltom. Usprkos tome, ponesena samilošću – a možda i rađajućom privlačnošću – ona izliječi ranjenoga. Po povratku na dvor, ujak zaduži Tristana da mu potraži ženu kojom se želi oženiti, iako od nje posjeduje samo plavu vlas kose koju je ispustila lastavica. Tristan prepozna vlas Izolde Plavokose i nakon sjajnih podviga osvoji je za svog ujaka. Njegovo najveće djelo bila je pobjeda nad strašnim čudovištem-zmijom koje je pustošilo Irsku i ulijevalo strah čak i najjačim vitezovima. Tijekom putovanja iz Irske u Cornwall, Izoldina sluškinja Brangania zamijeni magične napitke koje je princeza nosila, pa kad mržnjom zaslijepljena Izolda ponudi Tristanu napitak smrti, oboje zapravo ispiju napitak ljubavi koji ih sjedini nesavladivom strašću. Izolda i kralj Mark se vjenčaju, no kraljica i Tristan nastavljaju živjeti svoju vatrenu ljubav progonjeni tjeskobom i strahom, sve dok ih kralj ne otkrije. Odavde se raspleti razlikuju od verzije do verzije. Jedna govori kako je neki Markov vitez smrtno ranio Tristana koji se tada povukao u svoj rodni zamak kako bi dočekao smrt... i dolazak Izolde, koja bi ga opet mogla spasiti. Izolda zaista dolazi barkom, ali prate je kralj Mark i njegovi vitezovi. Rasplet je fatalan, budući da umiru svi, osim Marka kao nijemog svjedoka drame. Tristan i Izolda od života se opraštaju pjesmom o uzvišenoj ljubavi koja sadrži mnogo više slavlja negoli žalosti. U nekim drugim verzijama, kralj Mark otkrije ljubavnike i protjera ih s dvora pa oni odlaze živjeti u šumu (ili u šumsku pećinu). Jednoga dana Mark ih iznenadi u snu, ali s Tristanovim mačem položenim između njih, u znak njihove nevinosti i čestitosti. Kralj tada oprosti svojoj supruzi i povede je sa sobom, protjeravši Tristana u Armoriku, gdje ovaj oženi kćer tamošnjeg vojvode, Izoldu Bjeloruku. No, sjećanje na voljenu drži ga na udaljenosti od supruge. Tristan još jednom biva teško ranjen braneći prijatelja, stoga šalje potragu za Izoldom Plavokosom, jedinom koja ga može izliječiti. Kako bi znao da li ona dolazi, barka poslana u potragu trebala je istaknuti bijela jedra u slučaju uspjeha, a u suprotnom crna. Kad se brod pojavio na obzorju, Izolda Bjeloruka potaknuta ljubomorom reče Tristanu da su jedra crna. S ovime umire i posljednja Tristanova nada i on napušta život. Vidjevši što se dogodilo s njezinim voljenim, Izolda Plavokosa pada kraj njega i također umire. LIKOVI: NJIHOVA IMENA I OSOBINE • Tristan (ponekad Tristran, Tristant) je ime keltskog podrijetla: Drostan i Trystân su umanjenice od Drost ili Drust, imena kojeg su nosili neki piktski kraljevi iz VII. i IX. stoljeća. Ovo ime se također povezuje i s "tugom" (tristis, lat. - tužan, žalostan), ukazujući na činjenicu da mu je majka umrla pri porodu, nedugo nakon oca. Sin je Rivalena i Blancaflor, sestre kralja Marka od Cornwalla. Tristan je “junak bez premca, divljenje kraljevinama i utočište slave”. • Tantris je ime kojim se Tristan predstavljao došavši u Irsku: prvi puta, besciljno ploveći, prepušten sudbini nakon ranjavanja od strane Morolta i drugi puta, kad je došao zatražiti Izoldinu ruku koju će zatim morati predati svom ujaku Marku. U oba slučaja to je značajno ime, ne samo zbog zamjene slogova, već i vrijednosti: više nije sjajni vitez, nego "tantrički nekromant" koji hita po pomoć čarobnice Isolde i koji je prevari da bi je predao drugom čovjeku. • Izolda (Iseo, Iseut, Isaut, Isolt, Isalde, Isotta, Isolda) također je keltsko ime koje može biti izvedenica jutskoga Essylt, iako je vjerojatnije izvedeno od germanskoga Ishild ili Iswalda. Mario Roso de Luna proširuje veze tog imena s Isa, Isis, Elsa, Elisa, Isabel, Isis-Abel... i sklon je slici Izide kao čiste duše koja postoji u svakom čovjeku. Ona je kći kraljice Irske i Moroltova nećakinja (ponekad mu je zaručnica ili sestra); vlada magijskim umijećem liječenja, zbog čega se može poistovjetiti s Medejom ili Arijadnom iz mita o Tezeju. • Izolda Bjeloruka je kći Hoela, kralja ili vojvode od Armorike ili Male Britanije. Ona je lik koji većina autora smatra kasnijim i sporednim u samom izvornom mitu. • Morolt (Morholt, Morhot, Amoroldo, Morlot, Maroldo) je rođak kralja Irske, divovski čovjek koji se pojavljuje jednom godišnje u Cornwallu i zahtijeva danak od stotinu djevojaka. U vagnerovskoj verziji, on je Izoldin zaručnik kojega Tristan pobjeđuje, izbacuje njegovo tijelo na nekom pustom otoku, a glavu izloži u Irskoj. "Mor" na keltskom znači "more", ali i "visoki", "veliki". On je, ukratko, čudovište koje Tristan-Tezej mora pobijediti i simbol je starog čovječanstva, nasuprot obećavajućoj mladosti našeg junaka. • Mark (Marc, Marcos, Marke, Marco, Mars, Mares), kralj Cornwalla, ujak Tristanov i Izoldin muž, prema M. Roso de Luni jest personifikacija "karme" ili zakona sudbine. On je jedini koji preživljava konačnu katastrofu drame i uzrok je svih kasnijih posljedica. • Brangania (Brangel, Brengain, Brenguen, Brangęne, Brangaene), odana Izoldina sluškinja koja, već prema verziji djela, namjerno ili nenamjerno zamijeni napitke koje trebaju popiti Tristan i Izolda. U Wagnerovu djelu, od Branganije se traži da paru posluži napitak smrti, ali njezin strah ili zbunjenost navedu je da umjesto njega posluži ljubavni napitak. Osim toga, prema dugim autorima, Brangania zauzima Izoldino mjesto u noći vjenčanja s kraljem Markom, kako bi sakrila grijeh svoje gospodarice. SIMBOLIČKE EPIZODE Postoje mnoge podudarnosti s mitom o Tezeju i Minotauru. Tristan, jednako kao i Tezej, mora pobijediti čudovište: divovskog Morolta koji je zahtijevao danak u djevicama ili zmaja koji je pustošio irske zemlje. Ponekad su te dvije epizode jasno odvojene, a ponekad se oba lika, Morolt i zmaj, miješaju u jedno te isto čudovišno biće. Kao i Tezej u svojim djelima i Tristan osvaja Izoldu, ali ne za sebe: Tezej predaje Arijadnu Dionizu, a Tristan predaje Izoldu svom ujaku, kralju Marku. I konačno, bijela ili crna jedra broda značajke su Tezejeva povratka (i, u ovom slučaju, smrti njegova oca Egeja) te dolaska Izolde i smrti oboje ljubavnika u našoj priči. Jedra ponekad zamjenjuje posebno obilježje: kod Wagnera, Izolda se približava sa zastavom na jarbolu koja je "svijetla radost, svjetlija od same svjetlosti"... Arturovski sadržaj Već je i sam Wagner svojevremeno razmišljao o objedinjavanju sadržaja Tristana i Parsifala: "...izvukao sam shemu od tri čina koji su trebali sadržavati radnju cjelokupnog sadržaja Tristana. U posljednjem činu uveo sam jednu epizodu koju sam kasnije izbacio: to je Parsifal koji luta u potrazi za Graalom i dolazi k umirućem Tristanu u njegovoj postelji. Tristan, nasmrt ranjen, ali još ne izdahnuvši, u mojem se duhu poistovjetio s likom Amfortasa u romanu o Graalu". Amfortas je bio kralj čuvar Graala, kojega je magičnim kopljem ranio neki glasoviti čarobnjak, zadavši mu ranu koja nikada neće zacijeliti. A nešto slično događa se i s Tristanom koji dvaput, čak i triput, zadobiva neizlječive rane koje samo Izolda može iscijeliti. Magični faktor izvan svake je sumnje: Tristana ranjava Morolt i/ili zmaj, a Izolda posjeduje umijeće potrebno da bolest nestane. Ranjeni Tristan je Tantris, dotiče ga crna magija, a Izolda je čarobnica koja zna suzbiti posljedice takvog štetnog djelovanja. Pridružimo ovim gotovo sporednim aspektima posljednje Izoldino izlječenje: ona više ne traži lijek za povratak tjelesnog života svog voljenog, već i sama slijedi put smrti kao jedini spas i preobražaj. Druga se sličnost pojavljuje kod susreta kralja Marka i ljubavnika zaspalih u šumarku ili šumi s mačem položenim između njih. Kralj Arthur doživljava nešto slično, susrevši Gvineveru i Lancelota koji su, ne mogavši više skrivati svoju ljubav, pobjegli u šumu. U pjesmaricama galsko-portugalskih lais1 spominje se kako Tristan i Izolda žive u dvorcu koji im je ustupio Lancelot. Tristan zatim odluči sudjelovati u zadobivanju Graala, noseći svoju harfu i zeleni štit, kao što je bio običaj mladih vitezova ili viteških novaka. Odatle imena kao "vitez zelenog mača", ili "vitez zelenog štita". Tristanova se smrt ne opisuje svugdje na isti način. Ovdje smo naveli opis prizora s barkom i jedrima. Ista je stvar s Tristanovim ranjavanjem od strane kralja Marka ili nekog njegova viteza, u času kad je Tristan zatečen s Izoldom u vrtovima palače. Brojne verzije nude i druge varijante, poput verzije samog Wagnera. Ali, gotovo uvijek je Mark onaj koji zariva mač ili smrtonosno koplje: otrovno koplje ili mač koji je Morgana izrijekom poslala da ubije viteza. Problem napitaka: ako ostavimo po strani uobičajeni scenarij o ljubavnom napitku kojega je irska kraljica spremila za vjenčanje svoje kćeri, a također i pogrešku zbog koje su ga Tristan i Izolda popili, otvaraju se još neke mogućnosti. Ako je Tristan, poput Tezeja u grčkom mitu, simbol čovjeka, a Izolda duše, bilo bi prirodno da među njima vlada jedinstvo i ljubav i prije no što popiju napitak. Ali životne okolnosti navedu čovjeka da zaboravi svoju dušu i odvoji se od nje, da je negira ili ne prepoznaje. Duša tada reagira: Izolda misli kako je i smrt bolja od izdaje te radije izabire takav put negoli život u odvojenosti. Stoga poziva Tristana da oboje ispiju lažni napitak pomirenja, koji je zapravo napitak smrti. A nije li možda smrt jedina koja može čovjeka pomiriti s njegovom dušom? Međutim, dolazi do pogreške: napici su zamijenjeni i oboje popiju napitak ljubavi - ponovnog sjedinjenja, pomirbe, ali ovaj put u životu i sa svim poteškoćama koje to donosi. Ovdje dolazimo do filozofskih objašnjenja, od kojih su mnoga platoničkog karaktera. Tristan je čovjek razapet između svijeta osjećaja i svijeta duha, između užitaka i zemaljskih osvajanja, i vizije vječne ljepote koja jedina može doprijeti s onu stranu smrti (ili vladavine) njegove personalnosti. Iako se ni u jednom trenutku ne osjeća krivim zbog svoje ljubavi, on ipak snosi krivicu zbog svog grijeha oholosti jer, umjesto da nastoji postići besmrtnost, popušta težnjama za moći i zemaljskom slavom čak i onda kad zbog toga treba napustiti vlastitu dušu. I stoga on ne oklijeva prepustiti Izoldu kralju Marku. Tristanova besmrtnost dolazi sa smrću: smrt je za njega oslobađajuće iskupljenje; tu započinje njegovo obnavljanje, njegov konačni prijelaz iz svijeta tuge i tame u svijet sreće i svjetla. Besmrtnost je pobijedila smrt; trubadursku pjesmu zamijenila je pjesma uskrsnuća; lira i ljubavnička ruža pretvaraju se u sjajni mač života i smrti. Susreo je svoj Gral. Prisutna je i tema o dušama-blizancima, budući da protagonisti postupno postižu savršenstvo i prevladavaju ljudsku strast, koja se transformira u potpuno uzajamno prožimanje, u međusobno poistovjećivanje jednog s drugim. *** Za zaključak ovog procesa, najbolje su riječi Richarda Wagnera i njegov opis događanja Ljubavi koja ujedinjuje ono što neznanje razdvaja. On govori o Tristanu i Izoldi koji su preplavljeni “nezasitnim valom žudnje, valom koji, rodivši se iz stidljivog priznanja, raste kroz nade, tužaljke i slutnje, kroz užitak i patnju koje ga vode do vrhunca pomamne boli, gdje nailazi na otvor kroz koji se srce izlijeva u ocean beskrajnih slasti Ljubavi... Ali, takvo pijanstvo je uzalud. Srce, nemoćno da se odupre, ponovno poklekne i utapa se u neutaživoj žudnji, jer svaka zadovoljena žudnja klica je druge, još teže, dok u krajnjem slomu, u raskalašenoj duši ne osvane slutnja vrhunske slasti: užitka smrti i ne-bića, konačnog iskupljenja koje se može zadobiti jedino u čudesnom kraljevstvu od kojeg se udaljavamo to više, što više i sa žešćom snagom nastojimo prodrijeti u nj... Hoćemo li to nazvati umiranjem? Ili je to prije onaj skriveni svijet Misterija iz kojega će bršljan i vinova loza, tijesno isprepleteni, izniknuti iz groba Izolde i Tristana, kao što nam pripovijeda legenda?..." Iz časopisa Nueva Acropolis br. 174, Sa španjolskog prevela Ljiljana Novković _____________ 1 Lais - srednjovjekovne lirske osmeračke kratke pjesme, koristili su ih trubaduri. (prev.) |
http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Kultura/Detail.aspx?Sifra=2120343216
edin.kecanovic
bglavac
