Dakle, kada se Jutarnja zvijezda (Zornjača Danka) pomakne za slijedećih 30 stupnjeva i nađe se u odnosu na tajnovitu planinu Vrištokrešt na oko 240 stupnjeva, ona ulazi u zviježđe Pustinjskog lovca (Pustolov) u kojem su opet dvije sestrinske sjajne zvijezde. (to su zapravo Mala kola – po Athumanunhu).

U davno prije propalom kraljevstvu Pustoprahe, koju pregaziše i uništiše mnogobrojni odredi Hladnih vatri što žare i pale tim Strašnim i Nezamislivim Vremenom, Vremenom što nastupilo je odmah nakon što su i posljednji Slavni gradovi, što sjećaše se još uvijek Atlantide, uništeni ...

Prema kazivanju, što zapisa ga je Athumanunh, još nešto umiješalo se da bi spriječilo Legendu koja je počela biti živa. Radi se o strašnim odredima Surih što negdje iza Tamne strane Mjeseca uništiše civilizaciju Sivih. No, ako se zvijezda tog jutra rodi i ako obasja božanskog 'Zvjezdanog ratnika', što bi opet moglo odgovarati slijedećem znaku zodijaka (strijelcu po Athumanunhu), kojeg su Sive nazvale Paladin (Nebovitez), baš kao njihovi potomci 'Hladne vatre' i Suri će bilježiti poraze.

Dakle, po kazivanju Sivih (Suri - 'Oni koji su jeli ljude') pali su s Neba oboreni božanskom vatrom i sakrili se u podzemlju. Baš poput te mitske bitke iza Tamne strane Mjeseca, što zapodjenuše je Suri sa svojim vječitim i zakletim protivnicima Sivim, na alandskom Nebu sada se opet sve ispremiješalo i više ništa nije kako bi trebalo biti!

Na zemlji sve živo osjeća blizinu i dolazak strašne Parodime koju već prije najaviše mitski vjetar Buralan i misteriozna sestra Parodime, tajnovita Rosodima. Dani su opet sve kraći, drveće i biljke gube lišće (osim srebrenog bora koji se još više srebri, prkosi i skriva nešto tajnovito i opasno u svojim šumama u kojima tijekom mjeseca Vjetrovnika nestajahu najelitniji odredi Svjetlonoša koji su znali da je samo sigurnost Zimskog bedema i njihova nazočnost na njemu sigurna garancija da će se zvijezda Zornjača Danka ipak roditi).

Tako u tom opasnom i strašnom jedanaestom mjesecu Alandyarnyca, mjesecu kojeg Svjetlonoše nazvaše Snježnik, počinju padati prvi 'Bijeli snjegovi' koji će prekriti i sakriti opasne i strašne ratobore (koji se još uvijek sjećaju Slavnih gradova) sve do onog trenutka kada će se zvijezda Danka opet roditi na mjestu gdje treba biti i obasjati Njega na visokim planinama tajnovitog Vrištokrešta.

... (Athumanunh će vas sada upozoriti da se sjetite da sjemenka zakopana u zemlji započinje tajnovitu pustolovinu koja će je dovesti do proljetnog buđenja) Upravo zato Alanđani se ne boje smrti (Tamokosca s Udicom žetve), jer njih poput sjemenke štiti debeli snježni pokrivač. Ako pak se zvijezda Danka opetovano rodi, za njih će sve opet imati smisla, a ako se ne rodi onda više ništa za Svjetlonoše nije ni važno ...

Dakle, Okolni i Mokri narodi sada su uvjereni da su Svjetlonoše shvatili da njihova eventualna pogibija na Zimskom bedemu zapravo znači novi život. Okolnim narodima pak nikada nije bilo baš potpuno jasno zašto su se ti strašni ratobori Vremena smrzavali na samom rubu 'Poznatoga svijeta' i zašto oni tako gorljivo i tako pozorno brane, tako ljubomorno i tako uporno čuvaju, mjesto do kojega se doista nikada ni ne bi mogla probiti niti jedna poznata vojska tog Strašnog i Nezamislivog vremena.

Ipak, Svjetlonoše su bili tu, teško oklopljeni, potpuno naoružani i spremni na borbu do posljednjeg, samo da bi … kako pak su kamenu Vrištokrešta nepoznati kamenoklesci uklesali: ' … opet vidjeli Zvijezdu Zornjaču i Nekoga ispod nje.' Jata mitskih 'Enhuptica', što ponosno lete nad tim beskrajem vrišteće tišine, zapravo su siguran znak beskraja života i dalekih horizonta spoznaje o neuništivosti života što pokloniše ga Nebesnici Okolnim narodima ...

... a koji, zbog neopreznosti, zaboraviše na opasnosti koje se kriju u nesnošljivosti prema drugima, o nepriznavanju različitosti. Ti, Okolni narodi, što tek trebaju postati Hrabri narodi, opet su bili neoprezni, preduboko su kopali po mračnim tajnama 'Crne magije' i tako probudiše ljudsko prokletstvo što ogleda se u užasu i teroru što izazvaše ga sada opet probuđene Hladne vatre koje su već jednom Nebesnici bacili u strašan ponor Zaborava.

(...) U ono davno Vrijeme, 'Vrijeme kada je kamenje govoriti znalo', dugo kazivana i već odavno prepričana legenda o 'Izgubljenim ratnicima' s bojnog polja Vječnosti odjednom postala je stvarna! Da, nad prokletom zemljom Prahopustom vjetar i kiša su se konačno dodirnuli, izmiješali su se i napokon se razumjeli ...

... Tihi poput sjena, nečujno, poput tmine zaboravljene noći, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje. Bili su to Jezdojuri 'Krilati jahači', strašni i šutljivi ratobori, ratobori koji su čuvali prostranstva Alanda, ratnici koji su u žestokim konjaničkim karijerima jezdili dolinama Obojanih Oblaka vješto se stapajući s krošnjama srebrenog bora, jer njihove su odore potpuno nalikovale tim krošnjama, tim iglicama koje je prošarao snijeg ...

... On je tvrdoglavo odbijao potražiti je, iako je Ona već davno prije stavila svoje srce u Njegove dlanove ... i nakon svih ovih godina nadanja i traženja, u trenutku kada su Svi pomislili da su On i Ona savršena harmonija, da su konačno pronašli davno prije izgubljena vrata Svijeta Neobičnog, kojeg zapamtiše samo oni najstariji, što još uvijek sjećaju se Atlantide i Slavnih gradova, odjednom Njegovo je srce postalo ledeno i On više nije želio vidjeti te najljepše plave oči, oči što bile su Vrata tog Izgubljenog Svijeta ...

Život Okolnih naroda opet je tekao kao u polusnu, onda pak kada su snježne pahulje zamijenile tople kiše, kiše koje su svim Okolnim narodima izgledale kao suze sa Zvijezda dalekih, počele su plave i tople alandske noći. Tišina tih toplih i plavih noći lomila je Njegovo srce i samo je trebao jedan korak pa da On i Ona, ta Svijetadva, toliko bliska, a toliko daleka, što sanjaju Svijet nevin i čist, opet budu zajedno.

Kiše, vjetar, oluje kao da su bile ime Njegovo, ime koje je Ona izgovarala u snovima nemirnim, što sanjala ih je na predivnim bijelim pješčanim plažama koje su oplakivala Topla Mora Južna. Tako, dok je Ona osjećala ljetne mirise daleke Alandije, na Toplim Morima Južnim, noć je pala nad grad Tisuću piramida, a noćne ptice već su širile svoja krila, svijetla nad Toplim Morima Južnim trnula su polako, ali sigurno i nepovratno ... (...)