Sunce je u to doba, kada se zvijezda Danka pomaknula za novih 30 stupnjeva, potpuno nestalo s Neba na kojem više ništa nije kako treba. Okolni i Mokri narodi su sada preplašeni i zbunjeni. Dani izuzetno kratko traju, a strašna vrišteća tišina potpuno je opustjela cijeli krajobraz Alandije.

Odredi Svjetlonoša su nestali skriveni u misterioznim šumama srebrenog bora, a Kavaliri Svjetla sjedaju u tajnoviti krug i pale svoje vatre, ogrću se svojim plavim plaštevima, što tako neodoljivo podsjećaju na ove tamne i Plave Noći što nadviše se opet nad šume srebrenog bora. Zvijezda Danka jedva da se i vidi sada kada se našla u zviježđu Nebeskog viteza (Nebovitez), negdje na oko 270 stupnjeva u odnosu na prvo njezino viđenje iznad Vrištokrešta.

Svi, svi su sada uvjereni da Kavaliri Svjetla i odredi Svjetlonoša čekaju rođenje Jutarnje zvijezde Alandije, jer posljednjim danom mjeseca Snježnika i prvim danom mjeseca Zvjezdoroda, alandskog Alandyarnyca, nakon što je započeo zimski solsticij, alandska godina po Alandyarnycu bliži se svom kraju.

Hladnoće koje se preko planine Vrištokrešt tiho valjaju s dalekog Snježnog (Sivog) oceana sve su jače i napokon 'ubijaju' vodu svih jezera Svjetodola (voda se jednostavno zaledila – po Athumanunhu, a Okolni narodi koji to nikada nisu vidjeli doista su se još više i uplašili).

Dakle, dok bi zviježđe Neboviteza moglo odgovarati zodijačkom znaku strijelca, prema drevnoj legendi mudrih Uzvišenih, Nebovitez zapravo simbolizira 'Dijete Vremena' koje još uvijek nije rođeno. (ovdje Legenda odjednom jednostavno 'eksplodira')

Legenda se ovdje sve više zapliće, ali i postaje sve zornija (jasnija) – Ono što su Bogovi poklonili ljudima u sam Osvit Vremena, u prošlim naraštajima, trebalo je tajnovitim glasom, koji pak je donio strašni vjetar Sjeverni, tko li samo zna otkuda, mudrim Uzvišenima koji su i jedini razumjeli znak, jer su slušajući tišinu Noći, u svom spokoju starosti napokon ugledali ono što su Kavaliri Svjetlosti u svoj svojoj snazi mladosti i čekali.

Zapravo, bila je to 'Budućnost' koja je i navela Okolne narode da napokon i oni sami vide zvijezdu Danku, ali dakako, opet krivo! ... jer neopreznost Okolnih naroda probudila je Zlo Hladnih vatri upravo zbog pogrešno protumačene Sjeverne zvijezde (Večernjače) koju su Uzvišeni nazvali Rajka (Orkopas), a mogla bi odgovarati zodijačkom znaku jarca.

(...) Žestoke bitke bjesne i traju, dan za danom, noć nakon noći, a nitko ne može pobijediti. Na početku ovog rata (Rat Reda i Kaosa) ovo travnato polje bilo je bujno i zeleno, na nekim je mjestima sada zemlja spaljena vatrom, na drugima su mnoge bitke pretvorile travu u tamnosmeđu boju s blatom koje je na nekim mjestima poprskano, stvarajući ljepljivo blato, nekakav smeđi talog od krvi palih.

Na nekim mjestima blato je sprženo od velikog broja ratobora koji su pogođeni vatrenim čaroefektima. Stabla su uništena, s granama ispunjenim strijelama ili dugim kopljima ili pak jednostavno samo sasječena mačevima. Na nekim mjestima stabla su se jednostavno slomila pod teretom borbe i pala, gnječeći ratobore usput.

Zrak je gust od dima koji se uzdiže iz zemlje i diže u nebo, nekakav sablasni dim diže se iz gorućih leševa. Nebo je sivo i tamno od dima, a u trenucima kada vjetar promijeni smjer i dim zapuše iznad borbenih složaja i redova, ratoborima oči gore i suze, a neki se čak i onesvijeste od silnog mirisa dima.

Polja su ispunjena zvucima rata: zveket mačeva, vriskovi, zapovjednici koji izdaju zapovjedi, jauci boli, ratobori koji neprekidno viču 'naprijed - natrag' ... zvuk metala o metal oklopljenih ratobora koji se sukobljavaju sa svojim neprijateljima ... (Početak opisa bojnog polja Vječnosti)