Tada pak zadnjeg dana mjeseca Zimnika iznenada pada 'Noć bez Mjeseca', a na Nebu se vidi samo zvijezda Danka. Zlo još jednom pokušava spriječiti Dobro u djelovanju. No, ipak, na Nebu je sve opet kako treba i mora biti, a Uzvišeni su po prvi put sasvim sigurni da Zlo više nema nikakve šanse, pa zato ovako zapisuju: '… Onda jedne vrlo hladne noći, neobične i nezamislive 'Svijetle noći', u ono doba, doba 'Bijelih snjegova' koji su počeli padati nošeni hladnim vjetrom Buralanom.

U tim neobičnim i nezamislivim 'Svijetlim noćima' padale su i hladne kiše Rosokape. Tiho, pa onda još tiše, a zatim najtiše, iznenada i niotkuda počeli su padati gusti i obilni 'Bijeli snjegovi' koji su dolazili kako bi još jednom pomiješali i sakrili legende koje su 'Hrabri narodi' odavno već znali, ali ih nikada nisu razumjeli do kraja.

Iznenada i niotkuda, baš kao i 'Bijeli snjegovi', ničim izazvani, ničim potaknuti, iz tajanstvene šume Hrastibora, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se mnogobrojni odredi teško oklopljenih ratobora ogrnutih u plave ogrtače. Tihi, poput Sjena, nečujni, poput tmine Noći što ih je zaklanjala i skrivala, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg … oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje.

Kišu i snjegove koji su padali ti strašni i šutljivi ratnici nisu ni primjećivali. Oni su iznenada porušili sve mostove koje su na divljoj rijeci Zelenvodi sagradili, napustili su sve svoje gradove, koje su svojim imenima nazvali i krenuli u mračne i tajnovite šume Hrastibora, a potom još dalje, do još mračnijih i još opasnijih šuma Alanda. Hladni vjetar Buralan stao je tući bez milosti za ikoga, a strašna magla Prahodima svojim je maglama sakrila visoku planinu Vrištokrešt.

Ledeni dah strašne Prahodime ledio je dah snažnih konja i teško oklopljenih ratnika, a onda je napokon Noć rasula svu svoju Tamu i otvorila sve svoje odaje i tako je još jedna duga i beskrajna Noć zavila u tamu tajnovite šume Srebrobora, a koje su od samoga 'Osvita Vremena' čuvale tajnu o tom Strašnom i Nezamislivom Vremenu u kojem su ratovi uništili i posljednje Slobodne gradove i zauvijek izbrisale nadu 'Onima koji su koračali uspravno …'

Kada pak se u tim nepreglednim prostranstvima napokon pojavi i Ona (Divana) za Uzvišene više ništa ne može biti naopako i oni se više ne boje da će Zlo nadvladati Dobro, jer opet su oni vidjeli 'Onu koja Nebom šeće', a vidjeli su zapravo mističnu Polarnu svjetlost Zorosjaj iz koje se rodila Jutarnja zvijezda Alanda i njima je sada sve jasno.

Ona, upravo Ona, Gospodarica Toplih Mora Južnih, nedostajala je u svoj toj velikoj tajni, pa da bi Legenda koja je bila živa konačno mogla i poprimiti svoj tijek, a upravo to će se i dogoditi u trenutku kada Divana napokon stigne pred Zimski bedem:

'Divana sjaše s konja praćena pogledima Svjetlonoša Čuvara Zimskog bedema. Ona shvati njihove poglede, napokon je razumjela zašto se ovi ratnici tu smrzavaju danima ... oni pak su osjećali da je njihova zaštitnica (Zorovjesnica) konačno shvatila staru priču Uzvišenih, koju pak ni sami Uzvišeni još nisu do kraja razumjeli.

Ona, Gospodarica Toplih Mora Južnih, bila je ta Svjetlost koja je trebala obasjati Njega, pa da bi sve konačno moglo početi … Oružje Svjetlonoša, iako dobro skriveno ispod modrih ogrtača, blistalo je nekom mističnom plavkastom svjetlošću koja kao da je dolazila direktno iz teškog dvosjeklog Alantaelovog mača.

Stari Tahunah, jedan od osmorice Uzvišenih, što su prepoznali znakove i prateći ih napokon shvatili Legendu, uz odobravanje ostalih samo tiho primijetio: 'Mač Bogova svjetluca i štiti oružje Svjetlonoša, Legenda je konačno živa. Hladne vatre će bilježiti teške poraze sve dok zauvijek ne budu poražene na bojnom polju Vječnosti i bačene u vjetar Buralan.'

Evo, u mističnoj hladnoj zemlji, tajnoviti ratobori što zapamti ih to 'prvo doba', strašan vjetar Buralan, Noćurica Toplih Mora južnih i njihova iskrena i neraskidiva ljubav, ljubav koja se tim Okolnim narodima, što trebaju tek postati Hrabri narodi, - 'kao dijete i plač', ili 'kao kiša i vjetar' … odnosno, postalo je svima jasno da Oni (Divana i Alantael) zapravo ne mogu jedno bez drugoga, stalno se susreću, ali se nikako ne razumiju …

... ali samo do onoga trenutka kada te najljepše plave oči, plave oči koje nikada prije nije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, napokon ne počnu sjajiti samo za Njega ... – jer velika je mudrost i snaga bila skrivena u Njemu, mudrost i snaga što pokloniše mu je Bogovi u sam osvit Vremena …