U tamnom, hladnom kamenom hodniku, prolazu koji je vodio do drevne grobnice Alandskih Kraljeva, Alantael i Nekroman stajali su jedan nasuprot drugom, gledali su se oči u oči, licem u lice ... Baklje koje su bile upaljene na vlažnim i smrznutim kamenim zidovima, bacale su titrave sjene po zidovima koji su bili prekriveni drevnim slovožigovima ...

Zvuk kapanja kapljica vode sa stropa, na pod, zorno je govorio da u grobnici temperatura ne pada ispod točke smrzavanja, teško i duboko disanje, zapravo to disanje bio je jedini zvuk koji je odzvanjao hodnikom grobnice. Nekroman je stezao dršku svog čaroštapa koščatom, isušenom, voštanom rukom ... gledao je u Alantaela očima mrtvim i bez sjaja, ali kao da je u tim očima ipak nešto tinjalo - Sjena Sjećanja Trenutka Prepoznavanja!

Predugo si izbjegavao Istinu, nisi ili nisi me želio prepoznati! Progovorio je Nekroman glasom u kojem je odzvanjao šapat davno prije umrlih. Alantael je stezao dršku svog Oštrosijeka koji je mutno svjetlucao, ali nije ga isukao iz korica toka ... osjećao je neku čudnu težinu i tlaku u grudima, neku Uspomenu koja mu je uzmicala ...

To ne može biti Istina, nikako, ti ... moj brat pao je na Bojnom Polju Vječnosti prije mnogo godina ... Vidio sam njegov ... tvoj ... grob, vidio sam kad su te pokopali! Prošaputao je Alantael, ali ga je Nekroman prekinuo: Zemlja je prekrila i uzela moje tijelo, ali ne i dušu! Brat kojeg si oplakivao mrtav je, ali ja, ja nisam! Nisam želio ostati mrtav ...

Alantael je uzmaknuo, odstupio korak unatrag ... Magija, Mrak, Tama ... sve što je sada stajalo ispred njega bilo je suprotno, okrenuto naopako ... ništa nije bilo kako je zamišljao i vjerovao. Ipak osjećao je nekakvu Istinu u Nekromanovim riječima, u načinu na koji ih je izgovorio ... kako je izgovorio njegovo ime, ime koje je poznavao iz djetinjstva, ali ime koje je odavno ostavio iza sebe.

Zašto si se vratio kao ... ovo, ovaj stvor? Upita Alantael glasom koji je podrhtavao od siline emocija. Nisam ja izabrao put, put je izabrao mene, nakon onoga što si ti izabrao ... Zar ti doista misliš da sam ja ovo želio, zar bih se želio vratiti kao nešto što ljudi preziru i proklinju? Ipak, ovdje sam, jer si ti izabrao drugačije nego ti je bilo namijenjeno, pa sam te eto, sada ja zamijenio ... Mirno je i bezdušno odgovorio Nekroman.

Grobna tišina koja je vladala u grobnici tog je trenutka postala još sablasnija i još tiša - Obojica su postali svjesni, nekada su bili braća po krvi, sada su braća po Sudbini, ali i Dvije Perjanice suprotstavljenih strana ... Što ćeš sada učiniti? Upitao je iznenada Alantael Nekromana i dalje stežući svoj Oštrosijek, ali ne zbog prijetnje, već zbog neizvjesnosti ...

Sve zavisi od tebe, brate! Ako me prihvatiš ovakvog kakav sam, možda još nije kasno za ono što smo izgubili ... Odgovorio je Nekroman, a u njegovom glasu Alantael je po prvi put osjetio trag nekadašnje topline ... Alantael je šutio, ruka mu je i dalje stezala Oštrosijek, ali nešto se u njemu lomilo, kao da je počeo popuštati.

Oduvijek je vjerovao u Svjetlost, u Čast, u borbu protiv Tame ... sada je ta Tama stajala točno nasuprot njemu - imala je glas njegovog brata! Kako nek ti vjerujem? Nastavio je Alantael s glasom punim bola i sumnje: Gledam te, vidim te, ali vidim Sjenu nekoga koga sam volio ... znam da si to ti, ali ipak ... osjećam nešto drugo, nešto u tebi ipak nije ljudsko!

Nekroman je na trenutak zatvorio oči, kao da je očekivao to što je Alantael izgovorio: Vjeruješ li svojim sjećanjima, vjeruješ li u ono što smo nekad bili? Alantael nije odmah odgovorio, pokušao se sjetiti djetinjstva, duga alandska topla ljeta ispunjena igrom i smijehom, borbe drvenim mačevima, noći pod Zvijezdama ... Alantael napokon odgovori: Sjećam se, sjećam se svega, ali to nije ništa u usporedbi s ovim što si postao.

Nekroman se glasno nasmijao, u njegovom osmijehu nije bilo nikakvog trijumfa, nikakve gorčine: Znači da nisam potpuno izgubljen! Nekroman podigne ruku, tamna magija se na trenutak povuče, njegova ruka na trenutak opet postane ljudska, topla ... ali već nakon nekoliko trenutaka opet postane voštana ... Možda brate moj, ako još uvijek u meni postoji dio mene koji pamti Svjetla, možda me možeš vratiti!

Alantael je šutio, stajao je nepomično kao da je bio zarobljen između Prošlosti i Sadašnjosti ... između Sjećanja i Stvarnosti: To znači da bih ja trebao krenuti tvojim putom? Ako krenem za mene neće biti povratka, ja sam na to upozoren ... Nekroman prekine Alantaela: Sudbina nas je spojila, možemo biti smrtni neprijatelji, ali možemo opet biti braća ...

Opetovano je Tišina vrištala između Alantaela i Nekromana, a odluka je sada bila samo Alantaelova u čijoj dubini osjećaja je nešto u njemu željelo vjerovati Nekromanu ... Alantael je grozničavo proučavao Nekromana, pokušavao je u njegovim mrtvim očima pronaći makar samo sjenu nekadašnjeg čovjeka ...