Uz škripu snijega pod nogama, Alantael, Divana i njihova malena pratnja kretali su se oprezno i polako koračali kroz zamrznuti ledeni krajobraz. Vidan Lualan i Lipinar Lotrag (athu. Uhošiljak, 'Lijepi narod', Vilijani) koji su vodili skupinu vješto su se snalazili u snježnom terenu i nepogrešivo vodili skupinu prema izgubljenoj i zagonetnoj Dolini Cenusa, prema mjestu na kojem se po starim zapisima krije drevni Pečat Zore.

Dolina Cenusa … tiho je prošaptala Noćurica imena Melana, poznavateljica drevnih zapisa i čuvarica tajnih znanja Noćurica. Kasnije, te večeri dok su svi sjedili oko tople vatre, Melana počne priču: Dolina Cenusa, to je mjesto koje je pogodilo prokletstvo Vječne Noći. Tu nije bilo svjetlosti tisućama godina, pa ako Pečat Zore postoji, skriven je na tom mjestu duboko ispod leda.

Vidan Lualan i Lotrag se međusobno pogledaju, a potom Lipinar Lotrag doda: Pečat Zore je dobro čuvan! Čuo sam stare priče o Sjenama koje se tuda kreću, o očima koje svijetle u mraku i nekoga čekaju. Melana uzme snijeg u ruku i baci ga prema vatri: Nisu to samo priče, a to što tražimo je moćni ključ koji Tama silno želi uništiti … srest ćemo se sigurno s Nekromanovom vojskom.

Divana i Alantael pak su tiho pogledavali jedno drugo, znali su da moraju zaštititi još nerođenu kćer, jer jedino ona moći će zatvoriti Vrata Noći – Akseben je jedina nada za Svijet Poznati.

Trećeg dana putovanja kroz snježne krajobraze, skupina je stigla na rub ledenjaka ispod kojeg je bila duboka tamna pukotina. Nekakva slaba svjetlost, kao tijekom zalaza Sunca, izbijala je iz pukotine, kao da je Sunce zarobljeno ispod leda.

Čim su zakoračili u Tamu pukotine iz zaleđenih stijena pojavljivale su se sablasne prilike. Blijeda i izdužena tijela, oči bez sjaja, smrznuta prozirna koža … sve su to nekad bili oni koji su pokušali stići do Pečata Zore, ali zarobljeni u prokletstvu Vječne Noći nikada nisu pronašli izlaz, pa su na kraju postali šutljivi stražari onoga što su željeli pronaći.

Straža Vječne Noći! Poviče lovnik Lotrag i napne svoj dugi luk: Neće nas propustiti! Divana je brzo spustila ruku na svoj trbuh i počela izgovarati nekakve magične riječi, odjednom, Divanu obasja snažna Svjetlost. Svjetlost je bila toliko jaka da su stražari Vječne Noći pali na koljena i stali: Brzo Alantael, ja ću ostati ovdje i održavati Svjetlost, a ti s ostalima pronađi Pečat Zore!

Alantael je pogledao zabrinuto Divanu koja mu se osmjehne: Požuri se, vjerujem u tebe, a ti ne brini za mene! Alantael je napokon skočio u provaliju. Pad je bio dug i hladan, ali se Alantael dočeka na noge. Oko njega je bila nekakva ledena prostorija čiji su zidovi blago svijetlili ledenom svjetlošću.

U samom središtu prostorije, na kristalnom postolju, ležao je Pečat Zore. Bio je to metalni (zlatni) krug (athu. nalik malom Vratovremu) ukrašen slovožigovima koji su pulsirali svjetlom. Prije nego je Alantael dotaknuo pečat, iz zida se pojavila Sjena užarenih crvenih očiju: Ovo ne pripada tebi! Glas je bio dubok, drevan i stariji od svega što je Alantael do sada čuo.

Znam, ali moram ga uzeti za svoju kćer koja mora zapečatiti Vrata Noći! Sjena se glasno nasmije: Tvoj otac ga je također uzeo za tebe! Alantael zadrhti: Moj otac …? Da, tvoj je otac ovdje bio prije tebe, ali nije se mogao oduprijeti iskušenju – pokušao je Pečat Zore iskoristiti sam, samo za sebe … i sada otplaćuje dug!

Mirno odgovori sjena, dok je Alantaelu srce sve brže kucalo – sve što je vjerovao, sve što je do sada znao, sada kao da je bilo na testu Istine: Ja ipak nisam moj otac! Neću ponoviti njegovu grešku! Sjena se malo pomakne: Onda to i dokaži Kavaliru!

Tog trenutka Alantaela potpuno obavi i prekrije Tama, Oštrosjek snažno zasvijetli, ali i cijeli njegov oklop s verižnom košuljom … Alantael je osjećao kako mu se hladnoća zavlači u kosti, ali oklop ga je odmah stao grijati!Međutim, Tama nije koristila nikakvo čelično ili drugo magijsko oružje, uporabila je jednostavno – Sumnju! Opet su se redali prizori pred Alantaelovim očima: zaplakana Divana s malom prestrašenom djevojčicom, Svijet Poznati je u Tami, njegove ruke su uprljane krvlju … onih koje je volio …

Onda odjednom, kao grom iz Neba, prelomi se glas: Tata! Alantael odmah otvori oči, kao da je čuo glas nerođene kćeri: Ne boj se tata moj! Alantael posljednjim snagama isuče teški Oštrosijek i snažno ga zabode u ledenu stijenu ispred sebe. Sjena sablasno zaurla i vrisne, a snažna svjetlost izbije poput lave iz leda … potom iz smrznutog tla, Sjena se stane povlačiti u Ništavilo!

Iznenada odjekne snažna eksplozija, prasak … Sve je utihnulo, sve se smirilo, Alantael polako otvori prvo jedno, a potom i drugo oko, Pečat Zore lebdio je pred njim. Alantael zgrabi pečat i smjesti ga za pojas te osjeti iznenadni nalet dodatne topline. Osjetio je silnu snagu, čak i to da Vrata Noći može zatvoriti sam! Međutim, Alantaelu kroz glavu proleti misao: Zar je to sve od Tame, zar će stajati po strani dok on slobodno zatvara vrata?