U drevnim zapisima Davnih, pohranjenih u Ledenoj Dvorani, usred pustoši Mrazituna, postoji zapis koji spominje - Vječnu Noć. Zapisano je slijedeće: Vječna Noć nije Tama koja dolazi s Neba, to je Tama koja dolazi iz samog središta zemlje ... negdje u dubinama Smrznutog kraljevstva, na raspadnutim granicama, na nepoznatom mjestu, na Groblju Prvih Mrazonara (athu. Groblje Alandskih Kraljeva) - postoji grobnica nazvana Sjena Bez Zore.

U toj grobnici počiva Oboreni Čuvar Legende iz vojnog reda Svjetloreda, točnije Blistavi Kavaliri - Svjetlucavi ... (athu. Priče o Svjetloredu poseban su dio Pričoslovlja - Srce Dahopoza i kob Vatroptice (athu. Srce Zmaja i duša Feniksa), ali su, dakako tijesno povezane s pričama o Nebesnicima Visokog Neba) ...

Za putovanje prema Vratima Noći u samo Srce Leda Mrazituna Divana je odabrala nekoliko osoba koje će pratiti nju i Alantaela na to tajnovito mjesto. Bile su to slijedeće osobe: lovnik (athu. odgovara nekakvoj osobi koja poznaje putove – rendžer) iz naroda Uhošiljci imena Lotrag.

Tiha Noćurica imena Melana, poznavateljica drevnih zapisa i čuvarica tajnih znanja Noćurica, odazvala se na poziv Divane i pristala je na putovanje u samo srce leda.

U malenu skupinu, koja će pratiti Divanu i Alantaela, poslana je još i Hladnooka Niramira te Kristalka Leana, a svaka od njih imala je određene sposobnosti i vještine koje će sigurno zatrebati prilikom potrage za Grobljem Živih Očiju.

Alantael pak je sa sobom poveo po jednog Vidana i Skrizama. Njihov put vodio je prema Sjeveru, prema raspadnutim granicama u samo srce carstva snijega i leda, na mračna mjesta gdje ni vjetar nije pjevao, već je šaputao drevne uspavane i zaboravljene kletve.

Padom mraka skupina se utaborila i podigla noćne bivke (athu. šator) u kojima će prenoćiti. Alantael je opet sanjao San, ali ovaj puta u snu nije bio sam – Divana je stajala pored njega u tom Svijetu bez boja, u smrznutoj pustoši leda koja se protezala u nedogled beskraja.

Divana mu je u Snu rekla i pokazala: Ovdje su vrata, samo pukotina u ledu nije još dovoljno velika kako bi se vrata otvorila do kraja. Alantael je nijemo stajao ispred pukotine u ledu koja je izgledala duboka i tamna. Iz pukotine čuo je šaputanja, riječi koje nisu bile iz Svijeta Poznatoga, ali ih je Alantael ipak razumio:

Priđi slobodno Kavaliru, poznajem mi tebe, a bio si ovdje i prije … sad ćeš opet biti! Alantael se na trenutak zbuni: Bio sam ovdje prije?! Divana ga odmah umiri i pogleda ga tužnim pogledom: Ne ti, ali netko tko ima tvoju krv! Alantael je počeo polako shvaćati i razumjeti – ovo neće biti borba Sadašnjosti, to je nekakav dug koji on treba platiti Prošlosti … grijeh njegovih predaka, taj grijeh očito je bio razlog zašto Vrata Noći uopće postoje.

Došlo je, dakle, vrijeme za konačno zatvaranje tih vrata … ili pak, možda, za potpuno otvaranje? Iz tame pukotine pojavile su se svijetleće oči – oči koje su dugo i strpljivo čekale, a šapat se pojačao i pretvorio u glas: Dobro nam došao natrag, Kavaliru, ovaj put nećemo te pustiti otići! Šapat iz pukotine u ledu Alantaelu je bio poznatiji nego što je trebao biti …

Nije to bio zov Vječne Noći – bilo je to nešto dublje, nešto puno osobnije! Alantael spusti šaku na Oštrosijek, ali ga Divana zaustavi: Ne, ovo nećeš riješiti čelikom oružja … ovo nije neprijatelj, ovo je Priča koju moraš razumjeti!