Nekroman je bio izuzetno strpljiv, poznato mu je bilo da na silu neće moći slomiti Alantaelovu volju ... trebala mu je nekakva varka, prijevara, iluzija, (athu. 'magija sjena') nešto što bi moglo uzdrmati temelje njegove vjere. Na kraju iako zabrinut i namrgođen Alantael pristane: Dobro, vodi me onda!

Nekroman je Alantaela vodio kroz hodnike drevne grobnice, dok je Oštrosijek signalizirao na sve veću opasnost i sami zidovi grobnice kao da su ga upozoravali na isto. Napokon su stigli, kroz uske prolaze i strme stepenice, do velike dvorane obasjane nepoznatom svjetlošću.

Na velikom oltaru, u samom središtu dvorane, bilo je položeno tijelo u oklopu, Alantael ostane zgrožen - bilo je to njegovo tijelo: Što je ovo? Alantaelu ruka sama sklizne prema Oštrosijeku. Nekroman smiren, priđe bliže Alantaelu i tiho odgovori: Ovo je Istina koju do sada nisi želio vidjeti i prihvatiti ... mrtav si brate! Tvoja Duša luta zarobljena između Svjetova, ja sam jedini koji te može odvesti dalje. Svjetlo ti je okrenulo leđa, opet si doživio Izdaju ... ja ti nudim put!

Alantaelov um borio se sam sa sobom: Kako može biti mrtav? Osjeća težinu tijela, umor, ali nikako prazninu Smrti ... pa ipak, prizor ispred njega previše stvarno izgleda ... Alantael prošapuće: Lažeš! Međutim,ni sam sebi nije bio uvjerljiv, kako bi to što vidi zapravo odbacio.

Nekroman se osmjehne, Alantael primijeti da to nije osmijeh Zla - bio je to osmijeh Tuge. Ne bih ti lagao, a i sam vidiš, pogledaj i prihvati Istinu! Sjeti se, kad si zadnji put osjetio toplinu Cenusa, kad si zadnji put doista sanjao ... Sve u što si do sada bio uvjeren bila je zabluda, samo sjena onoga što si nekada bio.

U Alantaelovom srcu Sumnja se počela množiti i rasti: Ako je ovo doista Istina, ako je doista mrtav, što on to onda još uvijek brani, što bi to mogao izgubiti? Nekroman pruži prijateljski, bratski ruku Alantaelu: Dozvoli mi da ti pomognem. Ne trebaš se više boriti, prihvati to što doista je! Dođi, brate moj, pronađimo zajedno put iz Tame!

Alantaelov stisak na Oštrosijeku je popustio, vjera mu je bila poljuljana, a Tama je bila sve bliže i sve spremnija - progutati ga. Ledeni vjetar Actyalan uspio se probiti u hodnike grobnice, zavijao je tražeći Alantaela, ali Magija (athu. Sivana kraljica iluzija je s Nekromanom) je pulsirala u zraku, a Nekroman je i dalje stajao ispružene ruke očekujući Alantaelovu odluku.

Alantaelove misli postajale su maglovite (Sivana), a Sumnja se sve više uvlačila u njegovo srce, prizor njegovog mrtvog tijela na oltaru sve je više lomio njegov razum ... Ne moraš se boriti Kavaliru, već si dio Tame. Nekakav umirujući glas (Sivana) ... Tada, iznenada tešku Tišinu, koja je vladala dvoranom, začuje se fijuk oštrice koji je naruši i zapara zrak ispunjen Magijom.

Ne! Vrisak Sivane prelomi se nakon fijuka, Nekroman korakne unatrag. Dvije siluete, koje polako poprime obličje iznenada se pojave pored Alantaela. Divana, oči joj blistaju drevnom moćnom Čarolijom, a uz nju njezina kćer, Žarkooka Akseben, s prijeteći isukanim Kobodom - oštricom Sudbine (athu. Akseben može promijeniti nit Sudbine).

Divana zaprijeti prvo Sivani koja na trenutak postane vidljiva: Odmakni se Sivana! Izaberi, uzmak ili se bori sa mnom! Istog trenutka Akseben zaprijeti Nekromanu: Zakasnio si neupoznati striče moj! Morat ćeš se prvo obračunati sa mnom, upozoravam te, ne diraj mojeg tatu!

Divana brzo ispreplete ruke, plavičasta Čarolija ispuni dvoranu, a Nekroman se naceri: Ah ... Divana! Tvrdoglava kao i uvijek, a sada još u društvu moje predivne nećakinje ... Vi ste zakasnile drage moje, on je već moj! Pogledajte ga samo, više nije siguran u ono što je vjerovao, izjeda ga Sumnja - ne zna više kome može vjerovati!