Tabor Bludojara ležao je duboko u šumi, dobro i pomno skriven, usred Šaputajućeg Gaja, među stoljetnim hrastovima i isprepletenim bršljanovima, poput Srca koje kuca daleko od očiju Svijeta. Miris pečene divljači, začina i vina crvenog neodoljivo širi se zrakom, zrak treperi, pulsira od vesele glazbe, glazbe koja se nije svirala – bila je to živa glazba!

Alantael i Divana u pratnji Jarokopa stigli su pred Sumrak, cijelim putem Jarokop je veselo pjevušio nekakvu veselu Pjesmu iz svog djetinjstva. Rogobradi, čim ih je ugledao, potrčao im je, veselo skakućući, u susret. Rogovi

su mu bili umotani u cvjetne vijence, a na ramenima su mu bile dvije polugole žene, jedna s kosom poput bakra, a druga s kosom tamnom poput Noći:

Stigli ste živi! To je razlog kako večeras nitko ne smije ostati sam! Već dobrano opijen i ošamućen crvenim vinom veselo je vikao Rogobradi. Bivakšator, nevjerojatno velikih dimenzija bio je svezan i sputan između stabala, bilo je to i središte zabave. Svuda su plesale obnažene djevojke predivnih grudiju koja nesputana bude neki osjećaj za zabavu …

Bludojari, Rogobradi i Jarokopi, Pohotnice, ali i Šumovilke, u ritmu bubnjeva koji su tukli kao srca što su spremna eksplodirati … svi plešu okolo velike vatre iz koje lete iskre, a vino se toči iz velikih bačvi … prepune glinene čaše, krigle, prolijevaju crvenu mirisnu tekućinu.

Divana, umorna, ali nasmijana, sjajnih očiju i rumenih obraza, više nije skrivala lagano zaobljeni trbuščić … Bludojari su to vidjeli i osjećali, ali i prihvaćali. Neke od Pohotnica okitile su joj glavu vijencima cvijeća, a druge pak su joj donijele jastučić od jelenske kože kako bi udobnije sjedila.

Alantaelu su gotovo tutnuli veliki pehar crvenog vina koje ja sjajilo poput leda i Cenusa istodobno, Rogobradi ga je lupkao po leđima: Brate moj, preživio si ono što bogovi ne bi mogli … Sada … pusti sablju svoju i uhvati se ženskih bokova – neka Noć pleše s tobom!

Mnogobrojne Pohotnice, redom mlađahne, vitke i gipke, tijela oslikanih cvjetnim tintama, ljuljale su svojim bokovima u sve bržim ritmovima glazbe … nisu zavodile – pozivale su na ples! Alantael, da li pod utjecajem vina, koje je iznenada počelo djelovati, ili pak pod utjecajem neodoljivih rasplesanih bokova Pohotnica, ili pak jednostavno zbog Divanine očaravajuće ljepote, odjednom dohvati ruke Divane i povuče je k sebi.

Odjednom se oko njih stvori krug s dovoljno prostora, Divana ga malo iznenađena ozbiljno pogleda, ali on je umiri mirnim glasom: Nećemo uvijek imati ovakav bezbrižan trenutak! Pamtimo ovu Noć i zbog ove noći borit ćemo se za naše Dijete!

Tada zaplešu, Divana lagana, poput Nebobalerine, a on siguran, poput Nebomšetača (athu. dva mitska lika -ljubavnika, objasnim jednom kasnije – Enela i Jakus. Priče o vječnoj ljubavi muža i žene, koja opstaje čak i tijekom Beskrajnog Sna.) Beskrajan San – (athu. Kavalir i Kontesa, po Danu on ljudsko obličje, ona – labud, po Noći on jaguar ona ljudsko obličje krvožede)

U sjeni hrasta stoljetnog, Rogobradi je promatrao ples Divane i Alantaela te kao da je sam sebi šaputao u bradu: Ljubav ovo dvoje piše Pjesmu koju ni Bogovi ne znaju svirati! Noć je tonula sve dublje, ali tabor nije gasio vatru, glazba se nije stišavala, odnekud je vjetar donio miris orhideja koje nikada nisu rasle u Šaputajućem Gaju.