Noć je pala nekako prerano, Noć u kojoj nije bilo Mjeseca, a tlo pod Divanom kao da je pulsiralo, Alantael i Bludojari to su primijetili, ali ih je Divana umirila: Dijete je budno, rita se. Divana se nakon početnog smješkanja naglo uozbilji i upozori Alantaela: Ova Noć Alantael, ona će nam donijeti novu Viziju. To nije tvoja Vizija, nije ni moja, to je pogled Djeteta. To je ono što će se tek dogoditi.

Padom Sumraka i prve Tmine, Noć je polako poprimala obrise Vizije. Svijet je nestao, Šaputajući Gaj kao da je plutao u nečemu što je nedefinirano, nije prostor, nešto slično Sjećanju koja se tek treba dogoditi. Na Nebu umjesto Zvijezda bili su Slovožigovi, vjetrovi govore, a zemlja pjeva … Pjesma je puna Tuge. Sve okolo Spaljeni je Svijet: planine su odronjene, rijeke i mora presušila, Nebo prekriveno okovima tamnog Svjetla – nije to Mrak, to je nekakva izopačena Svjetlost od koje bole oči.

Svuda su ruševine, a u središtu je Dijete. Dijete Vremena – njihovo dijete, ali sada odrasla djevojka – žena. Njezine oči sjaje kao Dan, potom kao Noć, naoružana je Riječima, ali i mačem (athu. Kobod - Kobna Sudbina).

Aksebenka govori, a Svijet se vraća u normalu, njezine riječi vraćaju boje biljkama, jezik ljudima, a na Nebu opet sviće Nova Zora.

Njezine riječi zapravo su stari zaboravljeni zakoni – izgubljene Nade. Pored nje je Zvijer – ogromna i vječna. Sudbina je ta Zvijer, a tako su je nazivali i Drevni. Zvijer je uobličila sve ljudske greške ikada napravljene i počinjene i sve Izbore koji su izabrani, a vodili su u Propast. Bila je to Tamna, Mračna Zvijer, ali nije bila Zla – bila je Neumoljiva.

Askebenka je povikala: Opetuj! Sudbina je posrnula i spustila joj se do nogu, smirila se. Alantael i Divana u čudu, možda sada već i u strahu, šutke su to sve gledali, a onda su začuli glas: Ako me zaštitite, neću samo promijeniti Svijet – naučit ću svijet kako se voli! Naučit ću Svijet kako više nikad ne bi zaboravio disati, kao što sada vi dišete jedno za drugo … Ako padnem, Svijet ostaje ovo što je i sada, ili – ono što mu je Sudbina zapisala!

Divana prisloni dlanove na svoj trbuh: Nećeš pasti dijete moje! Alantael joj priđe i prisloni svoje čelo na njezino: Zakleo sam se Zvijezdama … sad se zaklinjem Vremenu!