Divana se nakon kraće šutnje obrati Bludojarima: Ova Noć ne traži krv ... već Istinu. Istina uvijek leži u Dušama. Divana nastavi gledati Jarokopa i Rogobradog ispod tamnih trepavica, a zatim svoj pogled zaustavi na Rogobradom: Ako se svađate zbog požude - onda je jednostavno podijelite! Ako pak se borite za Pjesmu - onda je jednostavno otpjevajte zajedno! Sada, ovdje u mojoj nazočnosti.

Alantael izgleda još uvijek nije sve do kraja shvatio, nije se micao, a ruka mu je i dalje počivala na dršci mača - možda ne zbog prijetnje, možda zbog navike ... ili, možda zbog ljubomore koju je iznenada osjetio. Rogobradi i Jarokop jednostavno su pogledima gutali Divanu, a njezina haljina nikako se nije smirivala i dalje je bila poput nemirnog lišća što je dodatno uznemiravalo Bludojare ...

Alantael se napokon odluči jer je napokon shvatio da je Divana zapravo zapalila nekakvu vatru u Bludojarima, pa je on sam odlučio tu vatru i ugasiti. U trenutku Alantael se približi Divani i njegova ruka obuhvati njezin vrat snažno, ali ipak s granicom nježnosti koja je znala granicu snage i moći.

Divana se stane smješkati, pa položi svoje dlanove na Alantaelove grudi kao da želi potražiti srce i uvjeriti se - kuca li od sumnje ili od požude. Tu među požudnim šumostvorovima kao da je opreznost Alantaela jednostavno nestala ... Rogobradi i Jarokop iznenada ustanu i stanu plesati, ostavljajući dvoje mladih u njihovoj međusobnoj požudi.

Sinkronizirani ples Bludojara kao da se uskladio s ritmom tijela Alantaela i Divane, a i sama zapaljena taborvatra kao da je razumjela igru. Igra mladih ljudi i ples Bludojara ubrzo je prihvatila i šumica koja je zadrhtala uz šapat lišća.

Ova Noć nije bila samo Noć Požude, bila je to Noć Ravnoteže - Zora je stala pucati svjetlošću koje se očitavalo na koži Divane što Rogobradi i Jarokop odmah primijete i zaključe: Kao da je nešto božansko i nebesko dotaknulo njezinu kožu, taj opasni i nepovjerljivi Kavalir doista je sretan što je ima.

Duh Pjesme Požude, pjesme na koju su plesali Bludojari sada je napokon bio sputan i pod nadzorom, a pjesma je bila utjelovljena u Divaninim očima. Svjetlost Zore polako se provlačilo kroz guste krošnje, a tada se prvi put začuo zvuk. Nije bio prirodan, nije bio glasan, ali bio je dostatan da se Rogobradi i Jarokop naglo usprave i stanu njuškati zrak.

Divana je ležala s glavom položenom u Alantaelovo krilo, a usne su joj još uvijek bile vlažne od strasti i magije koju je noćas osjetila i okusila. Alantaelovo oružje stane svjetlucati i vibrirati, Alantael postane oprezan, probudio mu se osjećaj za opreznost, kao da ih nešto promatra.

Divana nešto nas promatra, kao da nas gleda i proučava! Upozori Alantael Divanu koja se pridigne jer sada je i ona sama nešto osjetila: Nije to Šumoduh (athu. živa šuma koja diše), šuma šuti sablasno, kao da pokušava zadržati dah. Alantael ustane i isuče mač iz korica toka: Opet nešto što ne pripada ovom Svijetu ... nešto što je možda stiglo kroz Vratovrem kao i nas dvoje!

Šumsko tlo odjednom se počelo tresti, ali ne kao da podrhtava, već kao da netko ili nešto hoda, korača ... Jarokop uzmakne, a Rogobradi stane mumljati neke nerazumljive riječi i crtati neke znakove po zraku. Divana se potpuno pridigla i oči joj svjetlucaju zelenom bojom. Pjesma nije bila zavodljiva, izgleda da je bila zov ... nešto nam se približava!

Tada se između drveća pojavilo veliko oko, blijedo kao Zora, bez zjenice, ali svevidjeće ... gledalo je u njih četvero, kao da ih proučava, kao da pamti ...