(...) Probijajući se kroz guste redove pomahnitalih Demona napadača, prva crta Sjenolovaca Svarunlegije shvatila je, samo prekasno, da su potpuno okruženi. Sa svih strana preplavila ih je dijabolična prodorna masa beskrajnog Zla. Vidjevši opasnost, Uzornici Sjenolovaca su pokušali zadržati crtu, kako bi se većina Sjenolovaca mogla povući u određenom stupnju reda, ali već je bilo prekasno! Uz svu nadu u bijeg koji im je uskraćen, posljednji preživjeli su izmasakrirani tamo gdje su stajali ... (...)

Letokrilci su Svjetlonoše (naoružani Oštrosjecima, Pikobodima ili Ražobodima) i jašu Nebouzore koji se na Demone obrušavaju iz zraka, a kod brišućeg leta iznad tla žestoko udaraju i jahači Svjetlonoše svojim oružjem.

Jezdojuri su Svjetlonoše jahači naoružani Ražobodima i Pikobodima (bojne životinje koje jašu Svjetlonoše Jezdojuri nemaju krila za razliku od Nebouzora) kreću se u brzom galopu, a pred sudar s Demonima postižu žestoki karijer koji probija i razara redove Demona.

(...) U nepoznatoj oblasti Svijetodola, u negostoljubivom i svirepom krajobrazu Vrištokrešta, na mjestu gdje su Sjenolovci izgubili svoje sjene, u stjenovitim pustinjskim dinama, Alantael je otkrio pećinjamu bogatu vodom i nadjenuo joj ime Bivak.

U tim davnim danima, u tim strašnim i svirepim pustinjama opetovano su gorjele čudne noćne vatre zapaljene u tajnovitim krugovima oko kojih su sjedili najbolji ratnici tog Strašnog i Nezamislivog Vremena kojeg su se još samo stare Noćurice sjećale. Oko tih vatri sjedili bi oni ogrnuti u svoje ogrtače, motrili nemirnu igru plamenih jezika i pozorno osluškivali zvukove noći, a onda negdje oko ponoći zapjevali bi svoje neobične pjesme u dubokim tonovima ... izgubljene sjene Sjenolovaca Svarunlegije tog trenutka plesale bi okolo njih.

Noćobićima Noćošume sada je postalo jasno da su se konačno vratili, baš kao što su im davno prije njihovi Čudesnici obećali. Našli su Ono što su tražili, a s njima su stigle i prve hladne kiše mjeseca Kišnika. Noćurice Čudesnice su im kazivale i objasnile da se ti ratnici još uvijek sjećaju Osvita Vremena …

U tamnim dubinama pećine Bivak, na mjestima gdje sunčeva žega još nije doprla, tiho je žuborio izvor svježe i čiste vode. Alantael otkopča remenje koje je pridržavalo njegove oklope, skine svoju verižnu pancirnu košulju, a Divana koja ga je potajno promatrala iznenađena uzdahne: 'O Noći zvijezdana! Gdje si ti to bio Alantael? Sav si izudaran i pun modrica! Sjedni tu pored izvora, oprati ću i izmasirati te strašne modrice, a potom ću ti namazati melemom tijelo!'

Bez riječi, ali s puno pozornosti i nježnosti, Divana je svježom i čistom vodom ispirala Alantaelu modrice, pri tomu pozorno slušajući što joj je Alantael pričao: Čini mi se da sam naletio na Močvobare Vodozloće jer šuma je odzvanjala od njihovog treštenja, graktanja i mrmljanja ... Nisam ih dobro vidio, ali čini mi se da su me zaskočili pored šumskog jezerca. Nisam siguran jesu li to Skokokrili ili Vatrodusi ili oboje zajedno ...

Alantael se opusti i osjeti da mu melem i nježni dodiri Divaninih mekih ruku potpuno odnose umor i bol, naglo se pridigne i snažno zagrli Divanu te je nježno poljubi. Divana prihvati poljubac te neko vrijeme ostanu u strasnom i nježnom zagrljaju, a onda Divana izmakne glavu: Što si tražio tako daleko u šumi i to još sam? Zašto nisi poveo svoje Uzornike? ... (...)