Tko je to zaskočio Alantaela na šumskom proplanku Rogotrst usred Noćošume pored jezera Jezorib?

Dakle, dijabolična bića vode, Vodozloće, u Athumanunovoh Sjenoknjizi Demona, opisana su kao golemžabe i vatrogušti, a radi se o žabama krastačama (golemžabe) i gušterima daždevnjacima (vatrogušti).

To su zlonamjerna stvorenja koja žive u močvarama, barama, rijekama i jezerima. Skokokril je divovska žaba bez udova ili krastača s opnastim krilima šišmiša (ponekad čak i ptičjim pernatim krilima) i dugim gmazovskim repom s velikim žalcem na vrhu.

Iznenada skače iz vode koristeći krila i obrušava se na plijen. Omiljeni plijen su mu ribe, sitne životinje koje su zalutale preblizu ruba vode, pa čak i ribari! Kad dograbi plijen brzo ga odvlači u vodeni ponor kako bi zloćudna i prilično nezasitna ždrijela plijen brzo progutala.

Dakle, u Sjenoknjizi Demonoslovlja, u poglavlju Zvjeroslovlja Athumanunh zapisuje o ovim Vodozloćama da napadaju sve što vide i gutaju manja bića cijela, dok čovjeka ne mogu progutati, ali ipak pokušavaju ciljajući u noge i ruke.

Najvjerojatnije je Alantael pretrpio napad više njih, pa otuda i one mnogobrojne modrice po njegovom tijelu koje je nježno sanirala Divana. Močvobare su rasa stvorenja koja žive u udaljenim močvarama Vrištokrešta, nisu baš inteligentni (napadaju nagonski) i krajnje su brzopleti, ali se bijesno bore za svoj teritorij. Ne zanima ih vanjski svijet, sve dok ima riba u močvari ...

Drugi mogući osumnjičeni za napad na Alantaela je Vatroduh koji je u stvari veliki gušter (daždevnjak) za kojeg je Athumanunh napisao da je Prve ljude naučio paliti vatru, a oni su njega štovali kao Duha vatre.

Naime, daždevnjak zimi hibernira u cjepanicama otpalog suhog trulog drveta koje su Prvi ljudi skupljali za potpalu vatre. Zbog svoje hladne i vlažne kože, taj gušter mogao je preživjeti vatru te bježeći iz nje Prve ljude inspirirao kao Vatroduh koji može živjeti u vatri.

Staroslavenski mit o Žarptici zapravo priča o gušteru daždevnjaku koji izleti poput ptice iz vatre. Dakle, Athumanunh u svom Zvjeroslovlju piše o 'ptici koja nije ptica', o Žar-ptici, a to je upravo gušter s krilima – Vatroduh (daždevnjak).

Treće biće koje se može vidjeti na slici je Strahobar (vodoblik), ali to je već neka druga priča, iako će sva ova bića sudjelovati u Vječitom ratu i borbi Dobra i Zla ... no, dobro! Idemo mi dalje upoznavati još mnoge Kreature Noći, nevjerojatna i fantastična bića Noćošume te dijabolična stvorenja koja žive u visokim planinama Vrištokrešta ...

... Dolaskom Alantaela i njegovih Svjetlonoša u taj fantastični Svjetodol kod mnogih tih stvorova i kreatura probudit će Dobro u njima i mnogi će promijeniti stranu te se žestoko boriti za Svijetlo Svanacdana (Zora po Athumanunhu) ...

... jer Svjetodol je zapravo jedan izgubljeni Svijet, Svijet gdje su nekad carevale stare ljubavi, ali Vrijeme je tom Sivjetu dojam pokvarilo zato jer je noćna straža Sjenolovaca na trenutak neoprezno zaspala ...

(...) Bilo je to u ono vrijeme kada je Prvi Nebeski rat tek završio, a Slavni su gradovi zauvijek uništeni uslijed kaosa tog rata kojeg su izazvale Hladne vatre. Pričaju stari Čudosnici i Čarači da Hladne vatre, ti strašni ratnici bez milosti za ikoga, imaju vatrena srca, da su ogrnuti tamom i hladnoćom noći, da ih vjerno prate teror, užas i strah koji su već osjetili mnogi Okolni narodi pod predivnim plavim plaštevima Zvijezda. Govore tako oni da su Hladne vatre napale i same Bogove sa Zvijezda. No, onda pak su se odjednom pojavili Svjetlonoše! Svjetlonoše pak su najhrabriji ratnici koje je to nezamislivo Vrijeme zapamtilo, ratnici Svijetla koje je u planine Vrištokrešta doveo Alantael ...

... Vjetar je stišavao njihove bojne pokliče, a gusti redovi Svjetlonoša nestajali su u magli koja ih je skrivala od pogleda onih drugih. Onda, kada je Noć rasula svoju tamu i otvorila svoje odaje, padnu prve hladne kiše mjeseca Kišnika i izbrišu njihove tragove početkom mjeseca Blatnika. Vjetar stane tući kao da milosti nema. Spusti se još jedna beskrajna noć nad Noćošumu, Mrakotama prekrije visoke vrhove maglovitih planina Vrištokrešta ....

... Kišu koja je nemilice padala, snažno oklopljeni i teško naoružani ratnici Svijetla, nisu primjećivali. Poput davno prije zaboravljenih Božanskih ratnika s bojnog polja Vječnosti oni su jahali u svojim neshvatljivim i čudnim bojnim složajima, mirno i u potpunoj tišini. Nikakav zvuk čelika ili topota konja nije se mogao čuti, nisu se vidjele ni jedna zastava, ali za Čudosnice Noćurica je sve bilo jasno: Pozvao ih je On da zaustave ratove koji su bili na pomolu među bićima Noćošume (...)