Jedači i Kožovuci raspolažu izuzetnom snagom, ali imaju i slabosti koje se lako mogu preokrenuti tijekom bitke. Kožovuci su bića instinkta i bijesa, dok su Jedači smireni i proračunati. Visoka inteligencija i brzina Jedača daje im minimalnu prednost nad protivnikom.

Međutim, Kožovuci imaju vrlo visoku otpornost na većinu borbenih rana, a srebro je jedan od rijetkih plemenitih metala koji ih može povrijediti, ali i ubiti. Jedači također, baš kao i Kožovuci imaju sposobnost transformacije, obije ove rase pripadaju Likoblicima.

Postoje mnoge sličnosti između ova dva stvorenja, poput žednosti za krvlju, njihove sposobnosti mijenjanja oblika, njihovog magičnog podrijetla i činjenice da su prokleta ugrizom ili ogrebotinom.

Jedači su vrebajuća bića koja govore prijeteći sporo i obično koriste nepoznati drevni jezik. Šuljaju se u sjenama, a žive i borave u špiljama koje su preuređene u raskošne prostore u koje znaju dovoditi smrtnike te ih nakon strastvenih seksualnih zabava na kraju iskoriste kao hranu.

Jedači su većinom blijede kože s dugim bijelim očnjacima koje koriste za maksimalnu drenažu krvi. Neki od njih također imaju krvavo crvene oči. Mnogi Jedači mijenjaju oblik u Noćomiše, a svoje tjelesne osobine koriste kao lovačke sposobnosti.

Jedači su poznati kao lukavi, brzi lovci (poput mačaka iz džungle), a krasi ih nadnaravna snaga i brzina te uz sve te tjelesne značajke imaju sposobnost mentalnog utjecaja na smrtne ljude, ali i ostala bića. Na kraju, Jedači su zapravo robovi sunca koje ih potpuno spali u pepeo, ali osjetljivi su i na ružino drvo koje je jedan od načina da se doista ubije.

Kožovuci su oduvijek bili potpuna suprotnost Jedačima (biološki, ali i psihološki). Kožovuci su uglavnom nomadi crvenih ili žutih očiju, a u zvjerobliku puno su veći od prosječnog vuka. Imaju nadljudsku brzinu, snagu, izdržljivost i agilnost. U zvjerobliku Kožovuci su životinjski grabežljivci s monstruoznim zubima i pandžama.

Kožovuci pak su zapravo robovi mjeseca. Iako im mjesec daje moć, Kožovuci se uglavnom ne mogu kontrolirati kad su pod utjecajem punog mjeseca, tada su bezumne zvijeri. Srebro, baš kao i Jedače, može ih ozbiljno povrijediti, ali i ubiti.

(...) Alantael pregovara s Kožovucima i Jedačima ... hoće li napokon pomiriti vječne protivnike i dovesti ih u redove neboodreda? (...)

Kad je Divana stigla do uzvisine, vjetar ju je udario čekićem u prsa, kao da ju je želio odbaciti natrag, da je ostruže s ovog razbijenog ruba zemlje. Ocean iza grebena Divani je izgledao kao vizija iz umjetnikove noćomore, morski krajobraz rastrgan, uzburkan, a teški vijugavi oblaci parali su nebo iznad njezine glave. Voda je bila više bijela nego plavozelena, pjena je ključala, pjena je izvirala između stijena dok su valovi udarali o obalu.

Divana je sada bila sigurna, vidjela je kako jeza juri prema njoj u namjeri da joj prebije kosti, ovo je to mjesto, o tom mjestu pričao joj je Alantael.

Divana stane tražiti put dolje na plažu. Jedači i Kožovuci su došli, ali su i otišli, svuda okolo po truplima Divana je primijetila tragove kojima su se Jedači hranili, ali što je te crnodlake paklozvijeri natjeralo u bijeg? Što je to bilo jače i moćnije od mirisa prolivene krvi koji se širi ovim napuštenim bojnim poljem.

Tada Divana primijeti usamljenog jahača lica skrivenog u kapuljači, povukao je uzde blizu podnožja niskog brežuljka. Podigavši se na svojim stremenima, pretražio je horizont - onoliko koliko je mogao vidjeti - tražeći nekoga ...

Na nebu iznad Divane pojavile su se prve Strvinptice, a ona je i dalje mirno motrila i proučavala tajnovitog usamljenog jahača: Ako je to doista on, zašto je sam? Nemoguće da su Svjetlonoše postali toliko neoprezni i ostavili ga samog u ovoj pustoši vjetrovite obale sivog uzburkanog oceana ... No, ono što Divana nije vidjela bilo je jako dobro skriveno, gotovo neprimjetno i nevidljivo.