Hladnooka vrebačica Duše

U tom Athumanunhovom jezostrašnom i sjenovitom svijetu sablasti i demona ne postoji lik koji je toliko užasan, koji izaziva toliku stravu i prožet tako strašnim čarima, kao Hladnooka. Samo po sebi, Hladnoko biće nije niti sablast niti demon, no, dijeli njihovu mračnu prirodu i posjeduje njihova tajanstvena i strašna svojstva.

Hladnooke su rođene iz strastvene veze Demona Žedokrva i Noćurice Noćuvrište, zapravo, Athumanunh Hladnooke Alantaelu opisuje kao fatalne vrebačice duše, prekrasne žene koje vrebaju i krišom promatraju s tajnovitom namjerom.

Koža Hladnooka je nježna, voštano blijeda, krase je crvene usne i oči, a prekrasno bljedilo lica još više naglašava putena usta s oštrim zubima kojima zagrizaju žrtvu. Krvavocrvene usne, njihovi strastveni poljupci, donose užitak i smrt ...

Obitavališta Hladnookih su tajanstvene močvare prepune magle, okružene gustom šumom čija stabla u noći nalikuju ljudskim bićima što vrebaju prolaznike, ili pak su to planine koje su visinom blizu neba i samim tim su mitsko obitavalište bogova. Dakle, mjesta koja u sebi skrivaju neku prijetnju i sablasnost, vrištine obrasle papratima, jednostavno, mjesta gdje čuči nelagoda i stanuje strah.

Noć u kojoj su stigle Hladnooke bila je nevjerojatno tamna, tanki bijeli oblaci razasuti po nebu stajali su nepomično i gluho. Gdjegdje je provirnula zvijezda zatitravši iskričavo, ali bi se brzobolje sakrila u svoj modri dom. Sve je bilo tiho, sve mrtvo, šušanj lišća, ili se to Alantaelu samo pričini, kao da mu je lice dotaklo nešto hladno (...)

Alantael je gledao kako se tankovrhe jele i smreke pred njim koče uvis tamne i visoke, zrak je bio ispunjen, osobitim mirisom (...) Alantael se trgne, kao da je želio nešto otresti sa sebe, a onda noć poprimi oblik predivne djevojke.

Nasmijala se, imala je blistavo bijele zube koji su se sjajili poput bisera na rubinsko crvenoj pozadini njezinih razbludnih usana. Alantaela je nešto u toj iznenadnoj pojavi uznemirilo, kao da je osjetio sam nekakvu čežnju pomiješanu sa smrtnim strahom.

U srcu Alantael osjeti neku izopačenu, vatrenu požudu, želju da ga ta djevojka poljubi tim crvenim usnama ... Alantael je nepomično stajao, gledajući kroz trepavice u agoniji sladostrasnog iščekivanja.

Crnokosa Hladnooka je stupila naprijed i privila se uz Alantaela sve dok on nije na licu osjetio strujanje njezina daha. Taj dah s jedne je strane bio sladak poput meda i od njega ga prošla ista onakva jeza kao i od njezina glasa: 'Ti si taj Svjetlonoša od kojeg noći nisu tako tamne ...' no, u pozadini te slatkoće Alantael osjeti nekakvu gorčinu, neku odbojnu gorčinu kakva se može nanjušiti samo u krvi ...

Odjednom, Divana se ispriječi i progura između Alantaela i Hladnooke: 'Dobro mi došla u ovo doba noći Petrana, sestro u Tami!' Hladnooka odstupi, kratko se nasmije i odgovori: 'Nek ti je noć sklona Divana, sestro u Tami! Vidim da imaš slatko društvo, uvijek si znala birati ... Ne boj se, ali morala sam ga isprobati.'

Alantael kao da se probudio iz nekog čudnog sna, napokon postane svjestan da ga Divana zapravo drži za ruku. Toplina njezine ruke polako ga je budila i tek tada shvati da mu svi osjećaji za opasnost luduju ...

Topla noć nastavi mirisati nekakvim opojnim mirisima, no, sada je Alantael bio svjestan još nečega: Nešto divlje i vrlo opasno osjećalo se u zraku, a Oštrosjeci Svjetlonoša lagano su svjetlucali azurnom svjetlošću ...