Punari, pustinjski narod Sipihare, imaju zelene (nasilne) oči, kosu boje pijeska i smeđu (bakrenu) kožu. Nose odjeću u smeđim tonovima bojanja, vode nomadski način života, a svi muškarci puštaju i nose brade.

Svi došljaci koji se odvaže (upravo to je učinila Divana sa svojim Jantar Noćuricama) zagaziti u Zaboravljeni pijesak Drapusta, blizu pustoši u kojoj se povremeno pojavljuje, nakon pješčanih oluja, Izgubljeni grad Drapust, vremenom će naletjeti na Punare, ili, Punari će ga jednostavno pronaći!

Punari su izuzetno dobro prilagođeni sušnom području i ne samo da uspijevaju preživjeti, već i napreduju u razvoju svojih običaja i kulture. Nekada su čovjekobliki Punari služili u Propalom Carstvu Kagahara (carstvo Narguja) kao vješti vodiči karavana kroz pustinju.

Nakon propasti carstva i nestanka Narguja Punari su postali pljačkaši karavana koje su se odvažile kretati pijeskom Drapusta.

Zmin-ari su najstarija i dominantna rasa različitih plemena Narguja. Čovjekobliki Zminari imali su zmijske glave i tijela slična ljudskim, ali umjesto kože prekrivena ljuskastim krljuštima. Prosječan Zminar visok je između 2-2,5 metra, nemaju dlake (kose), umjesto noktiju imaju pandže. U čeljustima, u gornjoj vilici imaju par nešto većih očnjaka.

Od oružja Zminari preferiraju mačeve i lukove sa strijelama, ali mogu i ugristi svojim očnjacima. Da li im je anatomija otrovna nije dokazano, jer Punari koji su doživjeli ugriz Zminara redom su preživjeli nakon kraće vrućice.

U starim zapisima pronađeno je da su Zminari djelomično, provodeći nepoznate eksperimente, uspjeli izazvati aberacije i mutacije na bićima koje su potom otjerali u pustinju (najvjerojatnije Gunari). Uspješni eksperimenti doveli su do pojave Kobnara i Zmigurata.

Dakle, Gunari (athu. narod guštera) mutirana su bića koja su mršava, reptilsko-čovjekoblična čudovišta kože boje pijeska, hodaju na dvije noge, velike zmijske ili gušterske glave, rašljastih jezika i širokih usta ispunjenih oštrim očnjacima.

Svaka ljuskava šaka bila je zapravo duga pandža nalik zakrivljenom bodopiku (athu. bodež). Danju bi se skrivali ispod pijeska s rupama za disanje i oči, a kako su bili hladnokrvni vrućina pijeska nije im smetala. Zakopali bi se ispod pijeska i strpljivo čekali svoj plijen u zasjedi.

Hranili su se isključivo mesom (bez obzira na rasu), a obitavali su su prvenstveno u Sipiruni, dok u ostalim dijelovima Sipihare nisu bili, ili su bili rijetko viđeni.

... Na rubu ponora koji se otvorio ispod pijeska stajali su Svjetlonoše. Alantael, vodiboji Pekalan (zapovjednik Skrizam Svjetlonoša) i Antalan (zapovjednik Crnih Suličara Svjetlonoša) okruženi s dvadesetak ratobora Svjetlonoša nesvjesni zasjede koja ih je vrebala ispod pijeska.

Iznenada iz pijeska iskoči veliki gušter (athu. Gunar) čije je tijelo nalikovalo ljudskom, ali je bilo išarano šarama nalik na ispucalu koru drveta. Njegove oči žarile su poput žeravica i isijavale divlju glad, a iz čeljusti kapala mu je sluzava slina koja je u dodiru s pijeskom proizvodila piskavi zvuk (athu. sspsst).

Gušter iznenada zareži, a potom urlikne što poplaši konje Svjetlonoša koji su bili ostavljeni nedaleko od mjesta njegove pojave, pa su dva ratobora koji su ih čuvala uz poteškoću uspjeli zadržati uzde. Gušter munjevito krene u napad, ali ga pogodi tuča crnih strijela Svjetlonoša Suličara.

Iako su se sve strijele zarile duboko u tijelo zvijeri, kao da mu nisu naudile, osim što su ga dodatno razjarile. Sada su Svjetlonoše Skrizami iskoristile trenutak i dugim Pikobodima napali čudovište. Međutim, zvijer izdahne otrovni plin što natjera Skrizame na povlačenje i napuštanje bliske borbe s čudovištem.

Tog trenutka, Alantael, obasjan nekakvom blagoslovljenom svjetlošću koja se pojavila kada su dva vodiboja Kavalira isukala svoje Oštrosijeke i stala svaki s jedne Alantaelove strane, isuče svoj Oštrosijek koji odmah zatitra plavo-ljubičastom bojom.

Svjetlost blagoslovljenog i plemenitog oružja Kavalira Svjetloreda kao da je na trenutak zbunilo zvijer i ona stane u zao trenutak u kom je pogodi Alantaelov Oštrosijek, a odmah potom i dva Oštrosijeka vodiboja. Zvijer je riknula od boli i trzajući se padne na koljena (athu. ako su to bila koljena).

Tog trenutka ostali ratobori Svjetlonoše navale i stanu bespoštedno udarati svojim oružjima. Bila je to brutalna i kaotična bitka, zvijer se pokušala obraniti oštrim pandžama, no, oklop Svjetlonoša zaštitio bi ih kod pogotka, a oni su nastavili zadavati smrtonosne udarce.

Borba je napokon završila Svjetlonoše su bili vidno iscrpljeni od udaraca, a Alantael pokaže prema jednoj od pješčanih sipina koja je počela poprimati oblik nalik zvijerima sličnim ovoj koju su maloprije oborili. Brzo Antalan, odapnite signalnu sulicu! Nadam se da će nas Nebouzori na vrijeme primijetiti i pomoći nam. Bit će nam itekako potrebni za ovo što nas očekuje...