Noć je prešla već polovicu, bila je tiha, ali nešto napeto osjećalo se u zraku. U Alantaelovom šatoru lampioni i svijeće širili su svjetlost koja je osvjetljavala zemljovid i plan sela koje je zorom trebalo napasti. Naime, to je bilo selo Hladnooka, selo je bilo poluprazno, jer bilo je doba nići kada su mlade lovkinje lovile pod svjetlom Mjeseca.

Alantael je odlučio povesti napad s prvim jutarnjim svjetlom kada se ove opasne lovkinje vraćaju s hranjenja i započinju dnevni odmor nazvan '12-esta tama dana'. Međutim, Alantael nije bio sam, naslonjena na drveni stol preko puta njega bila je mlada Noćurica koju je upoznao prethodnih dana.

Djevojka ga je promatrala prodornim pogledom i svojim svjetlucavim očima koje su lovile svjetlost lampiona i svijeća. Njezina duga crvena kosa slobodno je padala preko njezinih ramena, a tamni ogrtač od pliša jedva je skrivao njezino prekrasno tijelo obavijeno brojnim tajnama.

Nisi trebao slati svoje ratobore po mene, da si me pozvao došla bih sama! Ovako si samo zbunio moje sestre i Noćurice, jedva sam ih uvjerila da se ne pojave ovdje. Alantael odloži bojne žičane rukavice i podigao svoj pogled sa zemljovida. Znao je za snagu magije kojom raspolažu Noćurice, ali nije ga to brinulo, više je vjerovao u snagu oružja svojih Svjetlonoša.

Iako je Alantael mogao lagano odbiti napad Noćurica i istog trenutka napasti selo Hladnooka, odlučio je ipak pozvati Divanu i s njom još jednom pokušati pronaći drugo rješenje. Znaš li zašto sam te pozvao i zašto si noćas ovdje? Ne razumijem te vaše 'djevojačke igre', ali tvoje prijateljice malo su ipak pretjerale. Napadnuta je naša predstraža ... pa ako tražiš milost, onda gubiš vrijeme. Ja ujutro osvajam selo i više mi ne pada napamet brinuti se da bi iz tog sela mogle navaliti horde Demona.

Divana se blago osmjehne, korakne bliže stolu i dlan ruke položi na zemljovid: Milost? Ne Kavaliru, došla sam te na nešto podsjetiti i nešto ti dati! Moć oružja i snaga tvojih ratobora je nevjerojatna i nezamisliva, ali čula sam priče o tebi koje pričaju da si razborit i vjeruješ riječima. Dakle, pozivam te da izabereš!

Alantael se sada nasmije: Izaberem! Što bih ja trebao izabrati? Ako napadneš Hladnooke, Noćurice će im pomoći, a pozvat će i ostale 'sestre u Mjesecu'. Vjerujem da ćeš ti pobijediti, ali navući ćeš tom pobjedom prokletstvo Noćošume koja će se okrenuti protiv tebe.

Alantael je gledao u Divanu kao da je malo zbunjen, barem iznenađen, ali ipak nije sklonio dlan ruke kada ga je Divana nježno dodirnula prstima. Njezina koža bila je topla, magična, gotovo opojna. Dobro, što mi ti predlažeš Noćurice? Glas Alantaela bio je nekako tih, tiši nego je sam Alantael želio.

Dogovor i nagradu! Nasmije se Divana. Zaustavi svoju vojsku i nemoj napasti Hladnooke. Ostavi ih na miru, a ja ću ti dovesti njihovu kraljicu na pregovore. Zauzvrat ... Divana naglo zašuti i uputi pogled Alantaelu ispod trepavica, a njezin pogled i osmijeh postanu izazovni ... Dlanovima je nježno dotaknula Alantaelove obraze istodobno se primičući bliže i povlačeći njega bliže: Dat ću ti nagradu vrijedniju od osvojenog i razorenog sela ...

Alantael zadrži dah kada su se usne Noćurice približile njegovim, a onda naglo i snažno uhvati Divanu oko struka i privuče je u zagrljaj. Poljubac je dubok i dug, prepun osjećaja i neizrečenih riječi ... Tog trenutka između Alantaela i Divane započeo je iskonski mitski osjećaj ljubavi koji će postati Sudbina Svijeta Poznatoga.

Kada su se napokon uspjeli razdvojiti Divana tiho šapne: Jutro donosi odluku ili kraj! Nadam se da ćeš donijeti pravu odluku i započeti nešto što se u ovim mračnim šumama nije dogodilo već tisuću godina ... Divana krene prema izlazu iz šatora, ali se joj ispriječe dva snažna Vidana, ona stane, ali Alantael rukom da znak Vidanima koji se povuku i propuste Divanu koja brzo nestane u mraku.

Idite i pobrinite se da neometano i sigurno stigne tamo kamo je krenula i pozovite mi sve vodiboje odmah! Alantael duboko udahne, osjeti miris lavande i jorgovana (athu. miris Divane), klimne glavom i nasmije se.