Alantael je polako skidao zaštitne oklope, kad pod njegov šator ulazi Divana, vesela i nasmijana, razbarušene kose i potrganih kožnih oklopa, gledala je Alantaela svojim zavodljivim plavim očima. Alantael joj mahne i rukom pozove nek slobodno uđe.

Nisam vjerovao da Noćurice mogu pokazati takvu upornost, ustrajnost i hrabrost tijekom bitke. Nastavljajući skidati oklope sa sebe Alantael uzvrati osmijeh Divani, osmijeh pun blagog divljenja. Divana žurno priđe Alantaelu, podiže ruku prema njegovom obrazu na kojem su još uvijek bili vidljivi svjetlucavi tragovi otrova Stršljenki.

Pusti meni da ti uklonim taj otrov s lica i zaliječim ti ozljede! Inzistirala je Divana i prije nego je dobila odobrenje svojim blagim i nježnim dlanovima pomiluje bradato lice Alantaela. Alantael opetovano osjeti već dobro poznatu toplinu koja mu stane prelaziti cijelim tijelom otklanjajući bol istodobno.

Tijelo Kavalira blago zadrhti, mišići mu se opuste, nešto blago i toplo je strujalo kroz njegovo tijelo odnoseći bol u zaborav. I, što sad ...? Tiho upita Alantael, a Divana se nježno privije uz njegovo snažno tijelo te sa šaptom dodirne njegov vrat: Sad mi možeš kazati da di je ovo zahvalnost, ili je to ipak nešto više ...

Alantael nije odgovorio, samo je nježno prstima uhvatio bradu Divane, podigao joj glavu i svoje usne spojio s njezinim u poljubac - poljubac pun olakšanja, želje i još nečega što je oboje mladih ljubavnika jednostavno iznenadilo.

Netom završena bitka s opasnim Stršljenkama tog je trenutka postala samo daleko sjećanje, a između dvoje mladih ljudi više nije bilo oklopa ni magije ... dvije Duše kao da su bile uhvaćene u nešto moćnije od bilo koje bitke.

Divana je potpuno zaklopila oči, potpuno se prepuštajući poljupcu koji je bio neočekivano nježan za nekoga tko je do maloprije vitlao teškim mačem usred kaosa bitke. Osjetila je njegovu toplinu, ali i umor pomiješan s nečim dubljim ... nečim što ju je istodobno opijalo, ali i zbunjivalo!

Kad su se napokon odvojili, Alantael je i dalje gledao u Divanu, kao da traži nekakav odgovor u njezinim očima: Nećeš mi sada kazati da je to bila nekakva tvoja čarolija, nekakav trifekt, ili nešto magijsko ... Divana se slatko nasmije, ali u osmijehu je Alantael raspoznao nešto krhko: Ako je to bila čarolija, onda sam začarala samu sebe.

Kavalir prstima odmakne pramen crvene kose s Kontesina lica, još uvijek pomalo zbunjen i nesiguran je li ovo san ili stvarnost ... Ako je to doista tvoja čarolija, onda moraš znati da mi se dopala i želio bih je ponoviti s tobom. Alantaelove riječi bile su iskrene, ali Divana je znala i osjećala težinu 'Svijeta Dva' - On je Kavalir Svjetla, plemenit i prisegnut na red i Dobro, a ona je Kontesa Noćurica, poznavateljica moći i magije ...

Što će se dogoditi Sutra, Alantael? Što će se dogoditi kad se vratiš u svoju utvrdu? - ozbiljnim glasom pitala je Divana. Alantael ispreplete svoje prste s Divaninim, puhne lampion i Tama ih obavije svojim plaštem. Vatra koju su vani u taboru zapalili Vidani i Tabornici kao da je treperila u ritmu srca dvoje mladih.

Ne! Sutra će doći kada dođe ... ali sada, sada imam samo tebe između Sjena i Zvijezda, ja pripadam Tebi, a ti pripadaš Meni. Sutra ideš sa mnom u Kamenzid, a povest ćeš i neke od svojih Noćurica!