U nepoznatoj oblasti Sipihare, davno prije propalog kraljevstva Skisak-a, u nepoznatom pustinjskom gradu Cardalanu, u prljavoj lokalnoj krčmi, u zadimljenom kutu, sjedio je neobrijan stranac ogrnut svojim plavim, nekada predivnim, ogrtačem koji je sada izgledao poput dronjka.

Svima je u svratištu bilo jasno da taj stranac ne pripada poznatom plemenu Pustinjskih ljudi u Sipihari, ali njegov nezainteresirani pogled i njegovo bezvoljno ispijanje pića iz prljavog pehara, nikoga baš nisu previše uzbuđivali.

Onda se kod stola naizgled nezainteresiranog stranca pojavi starac kojeg su svi poznavali pod imenom Intoan. Dozvoli mi stranče da Ti pročitam sudbinu iz dlana. Zamoli starac. Stranac podigne pogled, na trenutak se čak i osmjehne, u njegovim očima zaiskri vatreni pogled, što pak stari Intoan dočeka s odobrenjem i klimanjem glave te tajnoviti osmijeh koji se pojavi u kutu njegovog neobrijanog naboranog lica.

Što bi mogao vidjeti u mom dlanu dobri starče? Vatru i dim, čelik i smrt, tugu i jad … Nemam ti ja starče više sudbinu, izgubio sam i prijatelje i neprijatelje, a i voljenu ženu, eh … Popij piće sa mnom dobri starče i evo uzmi zlatnik, to je sve što imam. Progovori stranac, ali stari Intoan sada uz sve vidljiviji osmijeh malo sigurnijim glasom i neobično snažnim za starca njegove dobi prozbori.

Nisi Ti stranče odavde, nisi Ti ono što bi želio da mi svi vidimo, Ti ne pripadaš ovamo, a u Tvojim očima plamte vjetar i vatra. Za neprijateljima nikada ne tuguj, a prijatelji ako su ti pravi i odani već će Te pronaći sami.

Hmm, a voljena žena, pa zbog nje si i došao ovamo i nije ona izgubljena, samo je Ti tražiš na pogrešnom mjestu Gospodaru zaboravljenih! Sada stranac munjevitom brzinom podigne pogled i uhvati starog Intoana za ovratnik ogrtača. Kako si me to nazvao starče, o čemu ti to buncaš? Ti kao da nešto znaš starče!

Stari se Intoan glasno stane smijati. Naravno da znam, pa čekam Te od samog Osvita vremena! Zar si mislio da će Te ova brada i prljava odora sakriti? Pogledaj van! Pogledajte svi vi van! Dolaze! Dolaze, kiše sa sjevera dolaze, nošene brzim vjetrom Actyalanom koji plamti, jauče i stenje. Samo zbog Tebe on donosi kiše u ovu zauvijek prokletu zemlju žeđi ...

Noćima ja već slušam pjesme Zaboravljenih ratnika, a bojno polje Vječnosti kao da je ponovno oživjelo. Zar prije nekoliko dana Hladne vatre nisu na misteriozan način pretrpjele prve poraze u propalom kraljevstvu Sipihare? Koga to ti davno Zaboravljeni ratnici traže bojnim poljem Vječnosti? Traže Tebe, izgubljeni Te ratnici uporno traže po bojnom polju, a Ti pak tražiš Gospodaricu Toplih Mora, predivnu Noćuricu vatrene kose.

Uspio si prevariti Sychythe i zbuniti Pustinjski narod, ali ne i mene. Samo zato što Ti danju spavaš ispod pijeska on je kao ruža crven.

Stranac naglo ustane, a ispod ogrtača zvekne čelik njegova pancira i teškog mača, mrkog pogleda poviče na starca. Ti mora da si previše popio ili si poludio od sunca, o čemu buncaš starče.

No, sada su svi u krčmi okrenuli glave prema kutu gdje se sada već žustro odvijala prepirka. Ne, nećeš me prevariti, strašno sam umoran od potrage za Tobom, a sada kada sam Te pronašao, neću Te više pustiti! Pođi sa mnom u moje skrovište pomoći ću Ti da pronađeš lijepu Noćuricu, pa da konačno mogu na miru umrijeti.

Čujem u daljini tutnjavu Tvojih odreda, vidim te najhrabrije ratnike koji samo zbog Tebe dolaze ponovno na bojno polje Vječnosti i osjećam da se više ničega ne boje! Čujem zveket oružja i vidim mnogobrojne vojske i njihove bezbrojne zastave na vjetru, a osjećam strah i tjeskobu Hladnih vatri koje će uskoro zabilježiti nove poraze ...

Od silnog uzbuđenja stari se Intoan onesvijesti, Alanđanin ga uhvati, a ispod se ogrtača pokaže mutan oklop, ali i jasno vidljiva zvijezda Omda na njemu, te teški mač Oštrosijek optočen zlatom i draguljima.

Pustinjski ljudi u krčmi prepoznaju zvijezdu iz starih legendi i silno se uplaše, te redom padnu na koljena. Među njima je Onaj kojeg su čekali! Vani počne padati kiša i topiti zemlju žeđi, voda koju osjete u ustima Pustinjski ljudi postane hladna i stane krijepiti žeđ.

Bilo je sigurno da je Onaj kojeg su čekali konačno tu, a njegovi ga ratnici čekaju na bojnom polju Vječnosti prema kojem hitaju bezbrojne vojske. Ova vijest letjela je brzinom vjetra i širila se među napaćenim i bezvoljnim ljudima Pustinjskog naroda i oni konačno osjete da je On konačno stigao i u davno prije prokletu zemlju duhova, zemlju u kojoj su davno prije Božanski ratnici izgubili svoje sjene, u napaćenu zemlju žeđi, a s njim su i njegovi najbolji odredi …