Sumrak se polako približavao i spuštao na samotnoj pješčanoj plaži obale Drapusta, točnije, mjestu poznatom kao Bojno polje Vječnosti ... mjesto poprišta Dobra i Zla, mjesta na kojem je počinjena neshvatljiva izdaja Karizma.

Obalom, pješčanim rubom pustinje Drapusta i Toplog mora Južnog, šetala je djevojka crvene kose ... kad odjednom primijeti na malenoj stijeni strašnu Okavaru - 'žestoku čuvaricu' zemlje u kojoj Vjetar reži poput zvijeri ... Okavara je Čudobiće, ali ne stvorena od mora i morske pjene, već biće u čijoj kosi zmije gmižu i sikću ... ali, njezine oći kao da su prepune tuge.

Divana se sjeti starih bakinih priča o ovom Čudobiću, ali u tim pričama Okavara ima 'pogled koji pretvara u kamen', no, ovaj pogled prepun je melankolije (athu. nevoljko i nezainteresirano stanje o okolini) ... Divana zastane i uputi bez straha upitni pogled u oči Okavare: Tko si ti!

Ja sam 'Ona koje se svi boje', 'Ona koja ne može dotaknuti' nikoga, 'Ona koja ne može biti voljena', 'Ona koja ne može biti viđena' ... tihim i umornim glasom odgovori Okavara. Ali, ja te gledam, vidim te i nije me strah i dalje upitno Divana proučava Okavaru.

Možda zato što si drugačija, a možda zato što te onaj koji dolazi prema nama istinski voli i traži te već danima ... Divana osjeti težinu tisućljetne osamljenosti u riječima Okavare i odjednom joj srce brže zakuca, jer prepoznala je, osjećala je, da se Alantael približava odlučnim i zaštitničkim brzim korakom.

Zašto si tako tužna i osamljena? Opet je željela znati Divana. Zato jer su me priče oblikovale u strašno čudovište i sada me napadaju 'pravednici', a ljudi i ostala bića su me odbacili. Iako i moje srce kuca, baš kao i tvoje što ga čujem jasno, nitko ne vjeruje da i ja imam srce ...

Svatko od nas ima svoju priču, a tvoja je možda samo krivo ispričana. Pokušala je Divana utješiti Okavaru koja podigne pogled, oči joj zaiskre, jer nitko joj do sada nije rekao ništa slično. Eh, da je moja priča i krivo ispričana, tko i kako bi je uopće i mogao promijeniti?

Alantael je sada već bio sasvim blizu, a Divana, iako je bila sretna što ga vidi, ipak je bila zbunjena što je njegovo oružje za pojasom i bez svjetlosti, njegova mirnoća ipak ju je smirivala ... napokon Alantaelova ruka dotakne Divaninu i ona potpuno izgubi strah, ako ga je i malo bilo do sada.

Promjene svake priče mogu se dogoditi upravo ovakvim razgovorima, možda ja mogu izmijeniti tvoju priču, ponudi se Divana Okavari ... zvuk i pjena valova miješali su se s tihim sipanjem pijeska ... polako je padao Sumrak koji je najavljivao večernju Tamu koja gasi svjetlo dana, ali Okavara je osjećala da ove Noći neće biti sama ...