Putujući ljudi traže Pjesmu Vremena koja može pokrenuti Kotač Vremena, koji pak će povezati svih trinaest Vratovrema ... zato Svjetlonoše sjede u tajnovitom polukrugu ogrnuti ogrtačima Noći i pozorno promatraju nemirnu igru Vatre i Svjetlosti ... i onda kada se Nebomšetač i Zvjezdoplesačica napokon sretnu - oni pjevaju u dubokim tonovima Pjesmu Vremena:

Svijetla Noć u kojoj je radost Svjetlost Nove Zore,

Ova pjesma ne donosi Zlo ona te podiže iz prokletstva tvojih Strahova,
Obećanje Vam je dano i Svjetlost će vas uskoro pronaći.

Odbacite sve svoje strahove i slijedite svoje srce! (Pjesma Vremena)

... (...) Iznenadna toplina je procvjetala u Divaninim prsima, iskre su planule u njezinim očima kad se Alantael primaknuo bliže, dodirujući njezine usne, oprezno, po prvi put. Miris njezina parfema, nježnog, cvjetnog mirisa njezine kose, bio je vrtoglav, Alantael je snažno privuče k sebi, pa Divana osjeti nebrojeno leptirića koji su joj zaplesali u trbuhu. Divanu potpuno preplavi i obuzme toplina dok se nagnula prihvativši Alantaelov poljubac, a njegove usne savršeno i nevjerojatno mekano se stope s njezinim.

Divanine usne su bile tople i meke, gotovo svilene i poput jastučića. Alantael je mogao osjetiti nježno škakljanje njezina daha na svom vratu, prste koji su joj prolazili kroz njegovu kosu dok su udisali jedno drugo. Alantael je Divanu žarko, ali lagano stisnuo uza zid, oboje stanu duboko i teško disati, dok su im se usne stapale. Alantael je osjetio otkucaje Divaninog srca dok je pokušavala otkopčati kopče njegovog oklopa i skinuti mu žičanu košulju.

Na trenutak, Divana odmakne glavu, ali je očima i dalje Alantaela privlačila k sebi, a on je opetovano nagnuo svoje lice prema njezinu i položio svoja usta na njezina ... Dugo je Alantael ljubio Divanu, a ona se trudila stalno mu uzvraćati dok je sve više bila ispunjena dubokim čuđenjem jer na trenutak je željela vječni ostanak u poljupcu, onda pak iznenada odbaciti ga, ali opet, već istog trenutka namamiti ga natrag ... svakog trenutka provedenog poljupca osjećala se nekako drugačija, a jedino je bila sigurna da ne želi da poljubac prestane.

Duboko dišući, oboje, Divana i Alantael, obore jedno drugo uzajamno na mekani ležaj. U trenutku kad je Divana pala, Alantael je instinktivno povuče na sebe s obje ruke. Prsa su joj se priljubila uz njegova, a njezina meka koža trbuha prilijepila se uz njegovu ...

Divanine su oči bile napola zatvorene, a isto tako i Alantaelove, njegove su joj usne samo izdaleka izgledale malene, Divana je sada shvatila da su savršeno velike, doista, sad kad ih je dobro pogledala i osjetila. Savršeno nešto. Njegov je nos sada uz njezin, a usta su im se pospano spojila, već otprije meka i otvorena. Kad su se Divanine oči zatvorile, kapci su joj otežali, htjela ih je nanovo otvoriti.

Željela je bolje pogledati Alantaelove tamne obrve, htjela se diviti njegovoj liniji kose - imala je osjećaj da se ovo više nikada neće dogoditi i da bi moglo uništiti i ono što joj je ostalo od života, pa je htjela otvoriti oči, još jednom posvjedočiti i zauvijek zapamtiti.

No, bila je tako umorna, a Alantaelova usta su bila tako meka i opojna ... nitko nikad prije nije ovako poljubio Divanu. Prijašnji poljupci koje je dobivala, ili davala, bili su svi isti, nekako bez okusa i mekoće ... Alantaelovi su poljupci bili ljepljivi. Kao da je izvlačio nešto iz nje blagim malim ubodima brade. Podigla je prste do njegove kose, ali i dalje nije mogla otvoriti oči. (...)