U svom pohodu, kroz tajne prolaze do grobnice Risaura, u potrazi za nestalom Divanom, Alantael se odjednom nađe u nekakvoj mračnoj kaverni (athu. pećina) te ga preplave osjećaji kao da se nalazi na samom rubu Svijeta poznatoga ... oštri stalaktiti vise sa stropa kaverne, a kapljice vode koje kaplju s njih kao da su suze nečeg opasnog što krije se u mraku ove nevjerojatne kaverne.

Alantael oprezno korača sa štitom Visugit-om (athu. visoko uglačan štit) kojeg drži iznad glave, polako, korak po korak, dok mu srce bije kao ratni bubanj, a sva čula vrište na opasnost ... Na sredini kaverne sjedi, u tronu od stalagmita, gmazolika žena opasnog i britkog pogleda koji donosi sigurnu smrt.

Na tronu sjedi Okavara ('žestoka čuvarica') s primjetnim blagim podsmijehom u kutu usana dok joj se kosa pokreće i sikće (athu. hhsss). Zašto si došao Svjetlonošo, miljeniče svjetla jutarnjeg, u moj kutak Tame i Samoće!? Došao sam po tvoju glavu, čudovište! Tvoj prokleti pogled donio je smrt mojim ratoborima i nevinim stanovnicima pijeska Drapusta!

Okavara, znam da tvoj pogled ulijeva strah i donosi smrt, ali to Zlo odmah mora prestati! Uz glasan smijeh koji se pretvori u siktanje Okavara odgovori Alantaelu. Ti si samo još jedan u nizu ponosnih koji vjeruje da može pobijediti Sudbinu! Kako ne shvaćaš smrtniče, ja nisam sama odabrala ovo Zlo i moć koja s njim dolazi?

Znaš li ti uopće, miljeniče Svjetla, kako je meni biti osuđenoj na vječno prebivanje u ovoj mračnoj kaverni i dijeliti 'smrtne dodire' svakom tko se usudi doprijeti do mene? Alantael ne skidajući pogled s odraza Okavare na Visugit-u spremno odgovori: Zapisi i priče kazuju drugačije. Oni govore da si prevarila Nebesnike, narugala se samom Stvoritelju i zato si kažnjena.

Glas Okavare postane leden, a oči joj zasjaje smrtonosnim sjajem: Priče ... priče koje su ti ispričali Punari kako bi opravdali svoje strahove ... Želiš li ti, čula sam da te slave kao mitskog pravednika, Svjetlonošo, čuti moju stranu priče? Alantael steže dršku Oštrosijeka, a u srcu osjeti nekakvu čudnu zebnju, iznenadni osjet hladnoće po srebrenom oklopu, na trenutak cijelo mu tijelo zadrhti od hladnoće, ali onda, oklop mitski, blagoslovljen i posvećen u Nebovrtu, stane ga dodatno grijati:

Ispričaj mi tu svoju priču 'žestoka čuvarice' ... Bila sam žena, Karizma s bojnog polja Vječnosti, nisam tražila ni željela ovu sudbinu, ali kažnjena sam nepravedno zbog izdaje koju sam počinila neoprezno u ne znanju, žrtva sam osvete i prokleta te pretvorena u ovo što vidiš ... Ako je to što govoriš istina ... zašto ubijaš nedužne, zašto si napala moje ratobore?

Mnogi su došli i dolaze ovamo naoružani i spremni dijeliti pravdu, s mačem u ruci, baš kao i ti sada ... ja ne ubijam! Ja se samo branim od onih koji dolaze ovamo 'zatrovani prokletstvom osvete' i puni prezira s oružjem spremnim na moje uništenje. Ne tražim krvoproliće, ali neću pokorno pasti pred 'prokletstvom' koje mi je sve oduzelo!

Alantael kao da je odjednom shvatio tužnu težinu riječi Okavare ... Ako te ostavim, ako odem i ne nastavim ovaj sukob s tobom, što ćeš ti učiniti? Okavara nakratko zašuti, kao da je zbunjena, ili iznenađena: Ti bi bio prvi koji je to učinio, bio bi prvi koji nije osjetio strah ove mračne kaverne i dopustio 'prokletstvu osvete' da mu vodi ruku ... možda bih te pustila da slobodno odeš jer u tvojim sam očima primijetila nešto što nije mržnja, možda, samo sumnja ...

Alantael spusti mač i štit, okreće se natrag, prema izlazu, ali i dalje pozorno motreći Okavaru u odrazu na Visugitu ... istodobno Alantealove misli odlutaju: možda doista priče nisu uvijek istinite, možda ipak ne treba prolijevati krv ovog 'groznog čudovišta' ... možda je ovo doista samo 'žalosno biće' nepravedno kažnjeno ...

Nekakav iznenadni topli vjetar zapuhne Alantaela, u strašnim očima Okavare kao da se pojave suze, a Alantael osjeti nekakvu novu toplinu oko srca koja nije dolazila od oklopa ... ta toplina Alantaela podsjeti na nešto što je vidio samo u Nebovrtu: mir, milost i milosrđe ... zapravo bila je to - Nada!

Čim je Alantael izašao iz tmine kaverne, na trenutak zaklopi vjeđe kako bi se njegove oči priviknule na dnevnu svjetlost, ali prizor koji je ugledao na samotnoj pješčanoj plaži Bojnog polja Vječnosti gotovo ga skameni, ali njegovo blagoslovljeno oružje ostalo je mirno, nije reagiralo ... iako je prizor bio vrlo opasan, njegova čula nisu reagirala na opasnost!

Koga je to Alantael ugledao na pješčanoj plaži koju su nježno oplakivali valovi Toplog Mora Južnog? Opasno, a istodobno umirujuće ... (otkrijem vam sutra, ako niste pogodili već danas!)