Alantael je mirno jahao na čelu kolone Vidana, trebala je to biti rutinska ophodnja kroz napuštenu dolinu naziva Loradol, Vidani su tražili kraći put prema obalama Toplog mora Južnog, točnije prema zaljevu Usnulih Palmi.

Grane velikih palmi povijale su se i njihale lagano pod nevidljivim vjetrom. Iako je mjesec bio zamagljen, nekako mutan, možda pospan, njegova srebrena svjetlost osvjetljavala je izmaglicu koja pleše nad zemljom poput nekakvih duhova. Tišina je teška, preteška ...

Mrak iznenada zatreperi, začuje se treptaj svilenih krila iznad kolone Svjetlonoša, Istodobno Oštrosijeci dojave opasnost, a Grbovnik (athu. odgovara činu poručnika) Vidana glasno zapovijedi: Štiti Kavalira! Vidani potjeraju svoje konje bliže Alantaelu riješeni odgovoriti na svaki napad.

Iz tmine se spuštalo čudovište iz zaboravljenih legendi - Lepkril (athu Noćni leptir Moljac). Krila Lepkrila bila su velika kao plašt satkana od Tame koja je gutala Svjetlo srebrenog Mjeseca. Tijelo Lepkrila, tanko i izduženo, nije proizvodilo nikakav zvuk dok je lepršao, ali je zrak oko njega bio sve hladniji, gušći i pun tihe prijetnje.

Oči Lepkrila bile su crvene kao žeravice u sivom pepelu, Alantael isuče Oštrosijek i zapovijedi: Unas, budite spremni istodobno zapaliti baklje kad vam dam signal. Dok mu ja odvlačim pozornost vi se neprimjetno rasporedite kružno oko njega! Mladi Grbovnik Unas klimne potvrdno i rukom stane pokazivati kružne pokrete što ostali Vidani odmah shvate.

Lepkril je primijetio da se Svjetlonoše razdvajaju, ali kako je Alantael jahao ravno prema njemu, naglo se trznuo i u jednom pokretu krila izazvao vrtlog sjenovitih malenih bića. Tisuće tih malih bića izniklo je i Tmine noći, ali to nisu bila bića bile su to malene oštre strelice, tanke kao pergament papira i oštre poput britve.

Lepkril zamahne snažno krilima, zrak se ispuni siktavim zvukom, poprimi nalet kao oluja, ali bez vjetra, a onda tisuće oštrica fijukne prema Alantaelu koji je u posljednjem trenutku podigao štitobran te ga pogodi na stotine siktavih šiljastih strelica.

Sitne strelice pogode i Alantaelovog konja, koji se uplaši, propne se na zadnje noge te zamalo zbaci Alantaela iz sedla. Iza strelica Alantaela zapljusne nekakva svilena magija Lepkrila, pa on i konj ostanu prekriveni nekakvim tankim svilenim nitima.

Te svilene niti zapravo su sputale Alantaelove pokrete i pokrete njegovog konja, a istog trenutka prema Alantaelu poleti dugačko crno rilo (jezik Lepkrila) tanko poput niti koje su obavile Alantaela, samo ova jezična nit bila je nazubljena oštrim kukicama.

Lepkril je rilcem gađao i tražio Alantaelova oklopom nezaštićena mjesta, ali je pogađao samo oklop koji je odolijevao. Alantael je osjetio da ga još nešto sputava i umrtvljuje mu čula i pokrete. Kao da Lepkril ne želi ubiti, kao da ga želi samo uspavati i utka se u njegove snove poput pjesme koja se ne zaboravlja.

Alantaelu se vid počne mračiti, a tijelo kao da mu propada u vječiti mrak, više nije mogao razaznati sanja li ili spava ... Alantaelove oči postanu mutne, vid zamagljen, kapci teški ... te on osjeti umor poput olova što ga povlači u dubinu Tame.

Lepkril se podiže, a krila mu zasjaje u nekakvom grotesknom sjaju. Obruši se na Alantaela, a njegov uspavljujući dah sve se više približavao kao nekakav otrov koji uspavljuje i veže dušu za umor. Iznenada svjetlost baklji Vidana osvijetli noć u krugu oko Lepkrila koji po prvi put ispusti zvuk koji je nalikovao nekakvom vrištećem šaputanju ... svjetlost je bila svuda okolo njega, Unas nije više mogao čekati Alantaelov signal i samovoljno je zapovijedio Vidanima nek upale baklje.

Alantael kao da se probudio iz sna i dok su ga Vidani pokušavali skinuti iz sedla Alantael zaključi: Dakle, to je to! Snaga nije presudna, volja za ne zaspati je ključ pobjede!