(...) Na Ukletom obronku šumskog proplanka Noćošume, pod okriljem olujnog neba, guste magle povijaju se između stabala, povremeni prasak munje zapara tamno nebo i osvjetljava mitski prizor susreta Kavalira i Noćurice.

Noćurica je stajala na uzvišenju odjevena u crvenu dugu haljinu i ogrnuta u crni ogrtač koji je lepršao kao krila gavrana. Njezine oči, iako plave, bliještale su nekakvom zelenom svjetlošću, nekakvi zelenim sjajem, a ruke bijele bile su ispružene prema Kavaliru.

Odjednom pokreti ruku Noćurice postanu iznenadni i zbunjujući te nakon nekoliko sekundi dvije zelene kugle čiste energije polete prema Kavaliru koji iznenađen ipak reagira izvlačenjem svog mača iz korica. Mač zasvijetli snažnom, za oči bolnom svjetlosti, pa se zelene kugle sudare s tom svjetlosti i raspadnu se.

Ruke Noćurice brzo načine nove pokrete i otrovni vihor s kristalima leda poleti prema Kavaliru, ali njegov pločasti oklop izdrži udar i oštri kristali smrve se u sitne čestice vode. Kavalirov mač , obasjan azurno-tirkiznom svjetlosti i dalje je proizvodio nekakvu zaštitnu kupolu koja je štitila Kavalira od napada trifekta Noćurice.

Tada se šumom prolomi vrisak Noćurice koji se pomiješa s bojnim pokličem Kavalira (athu. eeaakh - keeaarmm), iznenada sijevne munja i zapara nebo, a sve je izgledalo kao da su se sudarile dvije moćne energije ... Kavalir otpuhne, a Noćurica padne na koljena ...

Istrošene energije i snage čarolije Noćurica podigne pogled i ugleda prijeteću oštricu plavog mača Kavalira ... Tko si ti i što radiš u mojoj šumi? Uporabi tu oštricu ili je makni! Prkosno se pridigne mlada crvenokosa djevojka te njezine oči ispitivački prođu preko lica Kavalira koje nije baš odavalo nekakve znakove.

Kavalir makne oštricu mača i spremi je u korice. Prva si počela ničim izazvana napadati ... samo sam se branio, ispričavam se ako sam ti pritom nanio bol. Ja sam Alantael iz reda Svjetlonoša Visokog Neba i došao sam ovamo uživati u prizoru munja koje paraju ovo tamno nebo.

Tvoja ruka ipak je opržena trifektom kristala, ne znam kako si to izbjegao, ali mogao si umrijeti. Tiho je progovorila djevojka dok su njezini dlanovi i dalje svjetlucali magičnim svjetlom. Dozvoli mi da ti pregledam tu opekotinu. Alantael pruži svoju ruku koju Noćurica nježno obavije svojim dlanovima.

No, kao da je nanovo opečen, Alantael brzo izmakne ruku i zbunjeno pogleda u Noćuricu upitnim pogledom. Očima tamnim poput sumraka koji se polako spuštao Divana uzvrati pogled i opetovano ispruži ruke koje su istodobno bile nježne i moćne istodobno.

Mogao si umrijeti da sam te uspjela pogoditi trifektom. Alantael položi svoj opečeni dlan u Divanine ruke, a toplinu dodira koju je osjetio nije mogao usporediti s ničim što je do sada upoznao. Navikao sam na smrt, spreman sam na nju, ali je mogu i izazvati.

Pogledi mladog Kavalira i lijepe Noćurice sretnu se i ostanu na trenutak ispitivački upućeni jedan prema drugom. Divana napokon malo nagne glavu, a Alantaelov prodorni pogled malo popusti: Ako si spreman na smrt, podjednako je i izazvati, ne moraš je tražiti!

Opet je Alantael primijetio snagu pogleda Divane, ali sada je prepoznao i tugu: Zašto si u ovo doba noći sama ovdje? Tražila sam tebe jer znam što namjeravaš učiniti s prvim jutarnjim svjetlom! Alantael se se malo iznenadi, ali uz smiješak brzo upita: Kako ti to znaš i što ću to ja učiniti s prvim jutarnjim svjetlom?

Vidjela sam tvoje odrede skrivene nedaleko odavde, sve su to vrsni ratobori, teško naoružani i potpuno oklopljeni ... Zašto bi doveo njih ako ne misliš pregaziti Noćošumu? Alantael je ostao miran i nekoliko trenutaka nije odgovorio, a kad mu je Divana napokon ispustila ruku iz svojih dlanova on više nije osjećao vatreno peckanje već samo blagu toplinu.

Nisi mi odgovorio Kavaliru, što radiš ovdje i zašto si doveo svoje najbolje odrede u moju šumu? Imam svoje zapovijedi i služim nečem većem od sebe. Tražim dokaze da su u ovoj šumi moji neprijatelji koje sam danas tražio ... Divana brzo prekine Alantaela: Jesi li pronašao te neprijatelje? Kreneš li ujutro dublje u šumu morat ćeš se opet sukobiti i boriti se sa mnom!

Alantael se sada osmjehne: Neću se više boriti s tobom, makar bih volio da mi opet vidaš ratne modrice, imaš nježne i magične ruke. Alantael uhvati nježno ruku Divane i opet je osjetio blagi titraj magije, toplinu, ali i još nešto dublje - prisutnost nekakve povezanosti s tom lijepom djevojkom.

Divana ovaj put nije skrenula pogled već je glasno odgovorila: To što si osjetio je magija, moja moć, ali moja magija govori mi da bih ti mogla vjerovati ... Alantael joj odgovori: Znaš, ja sam tebi upravo povjerovao, pa mogla bi i ti meni. Ruka divane i dalje je bila u ruci Alantaela, dodir dvoje mladih i dalje je trajao negdje između tišine i razgovora, sve dok se nije nešto rodilo između njih ...

Divana nije znala, barem još ne u tom trenutku, objasniti što je osjetila u tom dodiru, a Alantael to što je osjetio nije mogao nazvati nekim nazivom, nekim imenom ... ali, oboje su postali svjesni da, nakon ove noći, više neće biti isti ... (...)