(...) U gustoj šumi, Noćošuma Arilea, u tajnovitoj spilji koju je skrivalo lišće 'tužne vrbe', pored malenog potoka koji je izvirao upravo u toj tajnovitoj i skrivenoj spilji, na mekanom ležaju napravljenom od mekih jelenskih koža prošivenih bijelom kunovinom, ležao je Alantael obnažen do pojasa.

Rana koju je zadobio u zasjedi bila je duga nekoliko centimetara, a njegovo disanje bilo je plitko, oči zamagljene od boli ... Bez riječi, u tišini, pored njega, klečala je Noćurica čiji su dugi prsti, obavijeni nekakvom svjetlošću, razmazivali melem po modricama, a na kraju kad je zaustavila krvarenje vješto je zašila poderanu otvorenu ranu.

Noćurica je i dalje nježno prelazila Alantaelovim izranjavanim i natučenim tijelom, punim modricama i nanosila melem na bolna mjesta. Alantael je osjetio blagu toplinu, kao da ga dotiče jutarnje Sunce, otvorio je oči i ugledao nježno lijepo lice koje je uokvirila gusta duga crvena kosa:

Ne brini Kavaliru, rana je čista i uskoro će ti se vratiti snaga. Uz smiješak i ispitivački pogled očiju koje su sjale mjesečevom svjetlosti, u prigušenoj svjetlosti baklji koje su gorjele na zidu spilje, Alantael je zamijetio pune usne koje su nosile tajnu blagog smješka.

Tko si ti zapravo, jučer sam te vidio među Noćuricama, gdje sam to sada i zašto mi pomažeš? Opet tajnoviti smiješak i nekakva flašica opojnog mirisa umire Alantaela i on zaspi ... Spavaj Svjetlonošo, odmaraj se, a sad idem zaustaviti tvoje Kavalire, jer su postali previše nervozni i opasni, kad se odmoriš sigurno ćeš me pronaći!

Nakon nekoliko sati sna Alantael se probudio, pridigne se i ispitivački prođe pogledom po unutrašnjosti spilje. Primijeti da je Oštrosijek položen pored njega i da blagoslovljeni mač miruje (athu. nema opasnosti u blizini). Miris ljekovitog bilja i melema i dalje se osjećao u spilji, ali Alantael je osjećao i nazočnost nekakve čudomagije.

Tragovi boli na njegovom tijelu nestali su, snaga mu se vratila, a rana mu je bila čisto povijena. Sada njegove misli zaokupi tajanstvena iscjeliteljica, njezine nježne, mekane i svjetlucave bijele ruke ostale su mu u sjećanju, a lišće 'tužne vrbe' vani je šuštalo kao da nešto šapuće ...

... Nakon tjedan dana Alantael se vratio na mjesto gdje mu je tajnovita iscjeliteljica povila ranu, ali sada su ga pratili Vidani Svjetlonoše, njih četiri, oprezni, jer čekali su nekoga tko se već neko vrijeme kreće prema ovom mjestu, ali po zapovijedi Alantaela trebali su ostati mirni, bez naglih pokreta.

Znala sam da ćeš se vratiti. Pojavila se Noćurica u pratnji dvije djevojke koje su ispitivački i s nepovjerenjem motrile opasne Vidane i njihove pokrete. Noćurica i Alantael se približe jedno drugom vrlo blizu gledajući se u oči te nakon nekoliko trenutaka Alantael prekine tišinu:

Zašto si mi pomogla? Noćurica se osmjehne: Znam da si poslan u moju šumu s naredbom uništenja, ali ti ipak nisi donio rat, s tobom je došla Nada za sva bića ove šume. Alantaelovi osjećaji naglo se probude i on opetovano osjeti onu istu toplinu za koju je pomislio da dolazi od magije. Sada je bio sasvim siguran da to nije magija, to je istinski, nekakav dublji osjećaj - nekakva veza koja se stvorila između njega i Noćurice.

Nas dvoje Kavaliru ne pripadamo istom Svijetu, kad odeš ti ćeš me brzo zaboraviti ... tiho je rekla djevojka. Ako ne odem i ostanem neko vrijeme ovdje? Prekine je Alantael uz blagi smiješak. Oči djevojke sjajile su svjetlom budućnosti koju je Alantael zapravo i tražio, a onda mu je njezin odgovor to i potvrdio:

Ako ostaneš Svjetlonošo, onda ćeš otkriti tko si zapravo! (...)