Što reći? Čitam ovih dana da kinezi ni u svojem najvećem kulturnom usponu nisu imali bogove. U tadašnje su ih vrijeme svi imali bar dvadeset. Niti imali a ni pripovijedali priče o njima. Ni panteona, ni kozmogonije a ni antropomorfnih bogova. Imali su mitsku podlogu koju su upotrebljavali po nahođenju, od sela do sela, od grada do grada, sve različito. Ali su zajedno imali duhova kao u priči koji su pripadali jednome. Imali su duha duhova. Samo što taj njihov vrhovni nije bio ni nedostupan a ni dostupan kao ovaj naš, sada. On je bio dostupan jednom a nedostupan svima ostalima. Kroz povijest je stvoreno varijanti kao u tablici množenja. Sve sa svime se može množiti. Samo da je iste vrste. Danas nije greda ni ako je različite vrste. Ovi u labolatorijima stvore sve uvjete. Pravi grupnjak. Ljudi, životinje, biljke... sve. Prava javna kuća najgore vrste. Što reći...

Gdje sam ono stao? Aha, kod kineskih sela. Tim kineskim selima je lunjao Konfucije i danas važi za jako pametnog i mudrog. A pokupio od seljana sve što se pokupiti moglo i sve to lijepo smiksao. Pomogao vlasti koliko je mogao. Onda je sve prožeo sa sućuti, obznanio zlatno pravilo i ta njegova mix tvorba i dan danas vrijedi i svi se dive tom pametnom čovjeku, umjesto da se dive pameti tadašnjih kineskih seljaka. Iskoristio je čovjek priliku. Smislio je da najprije treba preispitati sebe a da nikada nije preispitao svoje postupke. Jer nije. Da je, lijepo bi napisao da su to mudrosti kineskih seljaka. Što to prilika čini? A? Postaneš slavan i pametan dok si rekao britva.

Što reći? Čekat, sjediti i promatrati čekajući prilike da naiđu ili ne čekati priliku. Samo sjedi i posmatraj. Ma nemoj. Kao i mnoge druge izreke i ova je samo istrgnuta i takva osakaćena predstavljena od nemirnih umova u svakoj prilici. Samo jedna u nizu bisera i u nizu pokašaja da se stvari zakamufliraju u nemogućnosti imanja odgovora. U posljednje sam vrijeme nekako zakrpao neke dijelove moje osobnosti. Zakrpao jer moje ne dam. Ne dam ni ovako a ni na krpanje.

Ja sam taj koji odlučuje o krpama, zakrpama i krpanju. Sve same nerješive umne tvorbe najvećih umova. Bolesne tako jako da im treba nuklearna medicina. Ili bilo koja druga medicina, samo da uništava. Da, jer što uništiš, toga više nema i tu nema ni štete. Kakva šteta od nečega čega nema. Nikakva. Lijepo izgleda lijepa misao, kao orhideja, samo što nije jestiva kao ni orhideja. Ali da je lijepo, je... nema se što reći. Ni dodati. A ni oduzeti. Lijepo uvijek opstaje i time se svi služe. Mudraci i talijanski dizajneri. Razlike nema.

Mitovi posvuda, mudrosti posvuda, filozofija kao trave zelene. Imaju sve kombinacije razgađene, sipaju odgovore kao iz rukava... a kao, protiv su uma i um je bez veze. Sve može biti istinito ako je učinkovito, ako ima svojstvo da djeluje. Smišljeno u smislu da nam kao produbi život, to isto djeluje. Samo što djelovanje može biti uspješno a i neuspješno. Kažu da ako tjera na promjene, tada kažu da je uspješno. Može biti. Mene to ne zanima. Mene zanima da me to produbilo a ne želim da me išta dubi, da pravi rupe po meni. Da pravi rupe koje ja kasnije moram krpati. Ako me išta treba dubiti, sam ću se dubiti, a sam ću se i krpati. Ja sam jedno veliko čudo i čudo bi bilo da ne znam upotrebljavati iglu i krpu. Da ne znam udijevati konac na  bilo kojoj razini.

Sada već znam da će me vjera (da, vjera) odnijeti tamo gdje želim, sada već znam koju snagu koristiti kada sam preslab i gdje tu snagu naći. Sada već znam da je sjediti i čekati glupo kao glupost sama. Sada već znam prepoznavati osjećaj da je to to. I da greške nema. Tako je. Nema greške. Gore glavu i ne čekaj ništa. Postavi si ciljeve i vrebaj prilike. Iskoristi sebe, kad si već tu. Stvori više prilika no što možeš iskoristiti. Budi radostan i pjeni jer prilike, a prilike su stanice na putu prema cilju, prilike se ne lijepe na suze, žalost i očaj. Ni za filozofije a ni za tumačenja razna. Kao što se priljepak lijepi za stijenu a ne na kitove, tako se prilike lijepe za radost a ne na kukanje.

Jedan milimetar osmjeha prihvaća dobro i loše na identičan način. Dobro i loše postaje isto. Svejedno. Jedan milimetar osmjeha bistri pogled i uočava svaku i najmanju priliku. Što manje riječi u molitvi, to molitva jača. I zato, što reći. Hvala ti Bože. To reći, to je dovoljno.