Shonshonh, zemlju mrtvih ratnika, Alanđani smještaju još sjevernije i još dalje od tajnovite doline Sylenca, na maglovito otočje duboko u vodama Snježnog ledenog oceana. Mjesto je to na koje ne dolazi ni Anybeatha, a ni strašni vjetar Actyalan, to mjesto nitko živ nikada vidio nije jer tamo putuju samo mrtvi alandski ratnici.

Nisu se nikada alandski ratnici bojali smrti i pogibije na bojnom polju ako bi pratili svojeg Shagana (Andraghonha). Nikada se oni nisu bojali putovati u strašnu zemlju Shonshonh ako je Shagan živ. No, Shonshonh je vrlo opasno mjesto, strašno mjesto ako bi poginuo Shagan. Po vjerovanju Alanđana tada bi sve mračne sile Zla izašle iz najdubljih ponora u koje su ih zauvijek bacili dobri bogovi.

Štoviše, cijela Alandija postala bi strašna zemlja Shonshonh ako bi se nešto u bitkama dogodilo njihovom Shaganu. Bio je to najstrašniji san svakoga alandskoga ratnika, a iz tog sna oni su crpili svoju nadljudsku snagu u bitkama kada bi pratili svojeg Shagana, odatle ona njihova tajnovita i misteriozna snaga u bitkama.

U svakoj bitki ponavljala bi se ista scena: nepregledni i gusti redovi alandskih konjanika i pješaka okružili bi Shagana, na njegov znak Vitezovi vjetra jurnuli bi na sve strane, a za njima po točno određenom i dobro uvježbanom jurišu krenuli bi svi alandski ratnici. Onda kada bi u teškom sudaru ljudi, oklopa i konja, protivnički redovi bili rastrojeni, velikom brzinom u nekim novim složajima vračali bi se i stiskali oko svojeg Shagana, pa onda opet sve ponovno.

Nikada ni jedna vojska onoga vremena nije mogla shvatiti i preduhitriti te kružne navale i juriše. Ako pak bi se kojim slučajem dogodilo nešto nepredvidivo i Shagan se našao u opasnosti, alandski  ratnici bi se stiskali oko Shagana i svaki od njih bio je riješen zaštititi ga svojim tijelom, svojim oklopom, svojim oružjem …

U opasnosti po Shagana alandsko oružje bilo je strahovito opasno i precizno, alandski ratnici ne bi osjećali rane, a njihovi protivnici osjetili bi svu nemoć i očaj. U tim strašnim i krvavim karijerima stari Panđa rušio bi sve pred sobom, opasni Zumah urlao bi i bijesno sjekao teškim alandskim mačem, Paska bi vitlao teškom dvosjeklom sjekirom kružno na sve strane, Amaksos bi do besvijesti mahao zastavom i time pozivao i ostale ratnike što bliže Shaganu, Sagua bi sa svojom teško oklopljenom pukovnijom 'Srebreni oklopnici' i dugim kopljima ustrojio neprobojan zid oko Shagana, Unakas bi silovito udarao svojom pukovnijom 'Krilati jahači' na više mjesta, udarao i odvlačio, napadao i navlačio na sebe što više protivničkih snaga, a Peksovi 'Crni streličari' vješto bi izbacivali strijele između redova, iznad glava, s bokova, po krilima složaja … i redovito bi ta tuča strijela izazivala pravi kaos, lomila red i stegu protivnika, a sve ovo imalo bi za cilj deblokirati i smanjiti pritisak na samog Shagana. U tim bi strelovitim naletima čak i alandski konji grizli i gazili protivničke ratnike.

Sychythe koje su zapamtili bitku Alanđana na bojnom polju Herofahlha ovako su je opisali: Bile su tu mnogobrojne zastave alandskih pukovnija (zapravo bile su tu sve alandske pukovnije – po Athumanunhu), najgušći redovi ratnika i oklopa kroz koji ni vjetar nije mogao strujati, bila su tu najduža koplja ikada viđena, krv je natapala ionako crveni pijesak Wananunhe i tekla je u potocima, a tu je bio i On. Oni nisu znali za svoje rane, napuknutih oklopa, rastrganih pancira, puni modrica i rana nisu padali. Oružje Hladnih vatri kao da je bilo beskorisno, a alandsko je lomilo i sjeklo čelik kao da je sir. Urlici i pokliči Alanđana bili su jezivi, njihovi gusti redovi kretali su se na sve strane. Alanđani su udarali, sjekli, boli, padali, ustajali, boli, sjekli, udarali, padali … i tako sve dok ne bi poginuli ili pobijedili. Hladne su vatre navalile još žešće, za trenutak potisnule Alanđane, a onda su se Vitezovima vjetra pridružile njihove Sjene, a Shagan se nekim čudom našao ispred svih ...

... (trenutak je to kada nitko u Wananunhy nije imao svoje sjene osim Vitezova vjetra, jer bilo je točno podne i sunce je okomito bacalo zrake na sve predmete ljude i životinje, no Vitezovi vjetra ipak su imali svoje sjene, ali te Sjene tukle su se goropadno i zadivljujuće hrabro ... bili su to zapravo Xawyarcy, heroji iz bitke iza Tamne strane Mjeseca, ratnici mitski pravednici stariji i od Atlantide, ratnici čija je civilizacija cvala davno prije Atlantide negdje u najdaljim dubinama Sunčevog sustava, s one strane meteorskog pojasa, na najvećem Balanmunghovom Mjesecu Togha, u studenoj pustoši, ispod čipke raskošnih meteora, a sada je potpuno uništena …

... Bili su to zapravo preživjeli borci s Mjeseca Togha, fantastični ratnici i borci, naoružani trozubcem i mačevima sličnim Shaganovim, samo što su njihovi mačevi svjetlucali u drugom spektru potpuno različitom od spektra Shaganovog mača ... kasnije mitologije zapamtit će ih kao 'Titane' (the tall ones) – po Athumanunhu, ili možda kao 'One koji su se vratili' kako ih opisuje  Athumanunhova legenda, ali ... Athumanunh se zaigrao i zapisao, odnosno pomiješao dvije knjige (Legenda o Alandiji i Zvijezda Balanmungha), pa je bolje da se vrati natrag ...  

Hladne vatre osjete da je On izvor i ključna snaga Alanđana, pa divlje i žestoko navale na Njega, ali u zao trenutak. Mjedeni zid alandskih ratnika u žestokom karijeru naleti na redove Hladnih vatri uz potmulu grmljavinu koja se pretvori u zvuk sudara čelika o čelik ... još nekoliko minuta redovi Hladnih vatri su odolijevali, a onda se prvo iskrive, pa onda popucaju na mnogim mjestima sve dok konačno ne popuste, slome se, rastope se i zauvijek nestanu ostavljajući bezbrojna i beživotna tijela poginulih na bojnom polju Herofhala …