Sjenobiće nakon nekoliko trenutaka tišine nastavi: Kavaliru, možeš slobodno i bez straha otići s ovim znanjem koje si do sada stekao, ili možeš ostati i postati dio ovog mjesta (athu. Nesikut) - postani Čuvar onih koji dolaze nakon tebe!

Alantael duboku udahne, postao je svjestan težine odluke koju mora donijeti: Ako odem, hoću li sve ovo zaboraviti? Možda. Možda i nećeš. Istina nije teret koji svatko može nositi! Mirno mu odgovori Sjenobiće. Alantael podigne glavu i odlučno izabere: Vraćam se! Moj Svijet me još uvijek nije napustio!

Sjenobiće klimne glavom, sve okolo stane se rušiti u vlastito sebe, a onda nastane Tama - praiskonska Tama. Alantael se budi na palubi Dugoplovke koja mirno plovi, oluje nema više, prošla je, a more je napokon mirno i normalno.

Anada uz veliki osmijeh, kleči iznad Alantaela, pridržava mu glavu rukama: Alantaelu, vratio si se, mislili smo da si nestao u valovima! Slanalan također zabrinuto govori Alantaelu: Gdje si bio Alantael, danima te nema! Alantael ih zbunjeno gleda, ali još uvijek u mislima vidi ... slike vrtloga, nemirnih valova, izgubljenih Svjetova ... Vječnosti ...

Anada mu pomaže ustati: Jesi li ... jesi dobro Alantael? Alantael pogleda preko ograde Dugoplovke prema crti horizonta, a potom glasom punim nekakve težine progovori: Jesam, dobro sam, ali nisam više isti ... Nešto, nekakva Svjetlost na trenutak je bljesnula iznad Dugoplovke, potom brzo nestala. Nekakav znak, ili samo slučajnost ... za sada, još uvijek, to nećemo saznati.

Je li Alantael doista vidio nešto od Istine i taj dio sada nosi u sebi, hoće li to nekome ikada ispričati ... ili će ga ta Tajna jednoga dana opet zaokupiti i pozvati ga k sebi? Dugoplovka je zauzela novi smjer plovidbe Slanalan je odredio smjer za napuštanje Začaranog Mora i sada se udaljavaju od Nesikuta.

Anada je stalno uz Alantaela: Od kada smo napustili Nesikut, ti si nekako drugačiji. Alantael je pogleda, po prvi put se zagleda u njezine zelene oči, nakon toga podigne pogled i mirno joj odgovori: Vidio sam Anada stvari koje ne razumijem, ne mogu ih objasniti ... Vidio sam Svjetove koji ne bi smjeli postojati ... vidio sam Sebe ... na mjestima gdje nikada, ili sam barem tako mislio, nisam bio ...

Anada rukom okrene Alantaelovu glavu i sada se ona zagleda u njegove oči: I ... što ćeš sada s tom Istinom koju si tražio, našao ... što ćeš učiniti s tim? Dugo je Alantael šutio, osjećao je kako mu riječi teško dolaze, kako pronaći prave riječi i objasniti Anadi nešto što nadilazi razumijevanje ...

Ljudi, bića, stvorovi ... žive u nekom svom Svijetu reda, sklada i zakona ... Istina koju sam ja vidio samo bi razbila taj sklad i red ... Anada brzo prekine Alantaela polaganjem dlana na njegova usta: Šššš ... možda neke Istine trebaju ostati neizrečene Alantaelu ...

Spuštanjem Noći, Dugoplovka je polako tonula u San, samo su Vodiplovnik i Palubnik budni, lampioni osvjetljavaju palubu Dugoplovke ... Moreplovi Svjetlonoša šutke se pogledavaju, vide Alantaela na pramcu gdje stoji sam, ogrnut ogrtačem ... More je potpuno mirno.

Alantael osjeća nečiju nazočnost, probudio ga je Oštrosijek ... sad stoji sam na palubi i promatra nekakva čudna svjetla u daljini, na horizontu - nekakva slaba svjetlost kao da stalno plovi uz bok Dugoplovke. Bez straha, s razumijevanjem, tiho prozbori Alantael: Pratite me ... zar ne? Osjećam vašu nazočnost.

Jarboli Dugoplovke se napune vjetrom, valovi koji se zabijaju na pramcu kao da progovore nekakvim drevnim zaboravljenim jezikom ... odjednom Anada se budi i briše san s očiju, požuri na palubu i pogledom potraži Alantaela: Nešto nije u redu? Zašto ne spavaš u ovo doba Noći?

Alantael se iznenada okrene i sa smiješkom u kutu usana odgovori Anadi: Mislim ... mislim da moja potraga za Istinom još uvijek traje, nije gotovo ... Slijedećih nekoliko noći plovidbe Alantael je sanjao isti san: Vrtlog Svjetlosti, tron u praznini s kojeg mu Sjenobiće upućuje isto pitanje - Je li te Tvoj Svijet napokon pustio?

Alantael je osjećao kao da je dio njega ostao 'zarobljen' u dubinama Nesikuta, zajedno s Istinom koju je dotaknuo kod Krikama. Anada je to primijetila i napokon se odvažila prišavši mu odlučno: Alantael ... moraš donijeti odluku. Ako te nešto vuče natrag u Nesikut, bježanje i ovakvo samo mučenje nimalo ti neće pomoći.

Alantael udahne, samo čvršće stegne dršku Oštrosijeka i tiho joj odgovori: Znam! Hoćeš li se vratiti natrag u Nesikut? Željela je znati Anada. Alantael odlučno odgovori Anadi: Ne! Ne vraćam se, taj sam put prošao i ne želim postati zarobljenik Nesikuta!

Slanalan koji se našao u blizini izdahne s olakšanjem: Pametan izbor Alantael, pametan! More se istog trenutka potpuno smiri jedra se ispušu, svjetlosti koja je pratila Dugoplovku nestane ...