Pojava Divane vrati Alantaelu osmijeh i neki novi sjaj Svjetlosti u oči, pa dok su Noć provodili u Mrtvoj oazi Divana i Alantael obećaju jedno drugom - nema više nikakvih sumnji i kušnji. Prvim zrakama jutarnjeg svjetla Divana i Alantael već su mirno, jedno pored drugog, koračali pijeskom Sipihare.

Nešto ti želim pokazati Divana, ne razumijem slovožigove, možda mi ih ti možeš pročitati ... Zamoli Alantael Divanu dok ju je doveo do kamenih Vrata koja kao da su bila uklesana u stijenu. Čim se Alantael primaknuo simboli i slovožigovi počeli su pulsirati slabom svjetlošću. Divana prvo nešto stane čitati za sebe, a onda to prevede Alntaelu: Neizbježna zima u Drapretra-ei!

(athu. ovo 'ei' Athumanunh dodaje samo radi lakšeg izgovora jer Drapretra ne može biti napisana 'Drapretri' makar se tako čita)

Divana se okrene prema Alantaelu i upitno ga pogleda: Drapretra! Alantael, to je tisućama kilometara odavde ... Znam Divana, mislio sam da sam krivo pročitao, zato sam sada doveo tebe. Nemam baš dobar osjećaj, zar baš želiš ulaziti u tu kamenu grobnicu? Divana upitno i dalje gleda u Alantaela, a on se nasmije i samo mirno odgovori: Ne boj se, Divana, pa sada si sa mnom što bi se moglo loše dogoditi?

Divana nije odgovorila, ali je misli zadržala za sebe: Baš zato! Ti privlačiš Tajne i Zagonetke kao magnet, a smijala sam se Anadi ... neka bude, sad sam znatiželjna kamo si se opet uputio? Divana nastavi glasnije: Alantael, ovo je nekakav drevni jezik ... stariji je od Sipihare i jezika koje poznajem.

Alantael klimne glavom: Da, ovdje je nešto što nije mrtvo, samo spava i čeka ... Prije nego je Alantael završio, duboko unutar stijene, začuje se nekakav zvuk - nije nalik ljudskom i poznatom. Kao da je nešto prodihalo nakon dugog niza godina spavanja. Nešto se probudilo ... ili netko ... sad nas je osjetilo.

Vjetar se potpuno smirio i nastane tišina, a onda iznenada ... vrata u stijeni se prvo odškrinu, a potom se polako stanu otvarati. Unutar kaverne je mrak, nekako gust, kao da je živ i pulsira, a u zraku se osjeća nazočnost još nekoga, ili nečega, što uopće ne bi trebalo postojati.

Divana upozori Alantaela: Što ako ovo uopće nije grobnica, što ako je zatvor ...? Nismo li nehotice oslobodili nešto opasno, Alantael? Alantael je smiri, isuče Oštrosijek koji zasvijetli: Daj Divana, budi iza mene i ne boj se, prekasno je sada za odustajanje i povratak.

Alantael i Divana nađu se u nekakvom hodniku, više tunelu kroz stijenu, ali sve je bilo ispunjeno nekakvim kipovima, kipovi kao da su bili dopola završeni - ali ni jedan kip nije prikazivao do sada poznata bića ili ljude. Samo obličje je nekako nejasno, nerazumljivo, kao da je izvan ljudskog dosega i poimanja, kao da kipovi predstavljaju neko biće što nikada nije trebalo biti viđeno.

Onda, nakon samo nekih desetak koraka ... najgora istina ... jedan kip počeo se micati i poprimati živo obličje, a okolo se stane podizati i kovitlati sitna drevna prašina ... napokon kamen pukne otkrivši nešto što nikako ne bi smjelo biti budno!

Alantael zauzme obrambeni gard i dodatno zaštiti Divanu: Ovo nije ni grobnica, ali ni zatvor ... ovo je bio nekakav drevni pečat ... Divana se privije uz Alantaela i nastavi: ... koji nas dvoje nismo trebali slomiti! Prije nego je Divana završila podigao se ledeni vjetar, svjetlost se stane lomiti, prostor savijati, pad, hladnoća ... Alantael samo stigne primijetiti: Vratovrem ...