Alantael pogleda Slanalana i prasne u smijeh: Da te ne poznam rekao bih da se bojiš. Nikada nisam ni sanjao da ću lutati ovim Južnim morima, ali kao da osjećam da me nešto vuče ovim morima, kao da se Stvarnost ovdje baš u ovim morima lomi.

Slušao sam priče starih moreplova, znaš Alantael, sad ću ti priznati da se pomalo i bojim što nas čeka ovdje. Nije da me je strah, imamo najbolje moreplove, odane i hrabre, ali nešto je opasno ovdje ... tko jednom zaplovi prema Nesikutu neće se vratiti isti.

More je postajalo sve valovitije, nebom je zaparala munja, boja neba prelazi iz tamnomodre u sablasnu, diaboličnu, nekakvu fluroscentnu nijansu. Dugoplovka ulazi u maglu oblaka, zvukovi Svijeta poznatoga kao da nestaju, a Svjetlost se lomi u čudnim smjerovima.

Slanalan primijeti i tiho, ali dovoljno glasno, kako bi ga Alantael čuo prozbori: Ovo more ... izgleda mi kao da ne pripada živom Svijetu. Alantael primakne ruku Oštrosijeku jer je osjetio nekakvu vibraciju, a mač je polako počeo treperiti plavo-ljubičastom svjetlošću: Možda si u pravu Slanalan, možda i ne pripada.

Tada se ispod površine uzburkanog mora pojavi tamni obris. Moreplov s vrha jarbola upozori: Ravno ispred nas! Nešto je u moru i plovi direktno prema nama! Slanalan odskoči od ograde i zapovijedi: Brod spreman za borbu! Ovo nije oluja, ovo je nešto živo i opasno!

Iz dubine katapultiraju se stvorenja u obličju nekakvih vodenih ratobora, oči im sjaje poput baklji, kao da gore, a njihovi mačevi kao da su od čiste vode koja teče. Doskoče na palubu i kreću se tiho, bez daha. Alantaela i Slanalana okruže moreplovi sa srpudicama (athu. srpoliki mačevi nalik udicama).

Jedan od stvorova progovori: Stranci, niste dobrodošli! Alantael mu odmah odgovori: Ne dolazimo s lošim namjerama, samo plovimo, tražimo prolaz. Stvor kao da je neko vrijeme proučavao Alantaela: Samo oni bez straha, oni čija su srca vatrena, mogu ploviti ovim vodama ... Kakva su vaša Srca?