Alantael steže dršku Oštrosijeka, mač svjetluca kao da kroz njega pulsira energija, 'stvor vode' (athu. Upravod Vodobit, element Vode) nakon nekog trenutka ponovno zatraži odgovor: Kakva su vaša Srca? Sada Alantael odgovori: Naša su Srca čista i bez Straha ... Dokaži to odmah sada! Vikne Vodobit i podigne ruke, Dugoplovku okruže vodeni stupovi između kojih je nešto nalik borilištu arene.

Vodobit skoči u borilište te pozove Alantaela: Hajde, dokaži! Naduša Anada tiho upozori Alantaela: Alantael, to je Upravod, vodobiće sastavljeno od vode, ako si naumio boriti se s njime moram te upozoriti da svoje misli pokreneš van granica poznatog, budi jako pozoran!

Alantael krene u napad, zamahne mačem, ali teški Oštosijek samo prođe kroz vodu. Alantael opet stane razmišljati: Ne mogu silom protiv vode, ali ni voda ne može silom protiv mene ... moram samo izdržati neko vrijeme. Alantael izbjegne nekoliko napada Upravoda.

Voda teče, ali voda se i mijenja kod toka, neću se boriti protiv tebe! Prepustit ću ti se i da vidim koliko me možeš nositi. Upravod stane, klimne glavom i mirno reče: Dakle, poznaješ snagu i moć vode, dobro, dokazao si se! Nakon toga Vodobiti se rasprše u sitne kapljice vode i nestanu, a Dugoplovka nastavi svojim smjerom.

Daleko, na horizontu, opet se nešto stane navlačiti, kovitlati ... neka nova opasnost na koju upozori Anada: Što ako tražimo to što mislimo da je Istina, a ako je to zapravo to što Nesikut i je - čista opasnost! Ako je Istina opasnost, onda ćemo je lako pronaći! Odgovori Alantael i rukom pokaže Slanalanu prema oblacima koji su se nakupljali u daljini.

More je sve više sličilo tekućem staklu, počele su se reflektirati zvijezde s Neba na površini mora, ali Alantael primijeti da slika Neba ne odgovara onome što vide na površini. Dugoplovka klizi, a ispred se počinje uzdizati nekakav snop svjetlosti.

Slanalan prozbori: Ovo još nisam vidio ... Anada se također priključi: Ovo ne može biti oluja ... ovo je nešto živo i svjesno što radi! Alantael ih smiri: Onda ulazimo, pa da vidimo što je to! Kada je Dugoplovka ušla u snop svjetla i tame, što je trajalo kraće vrijeme, odjednom svega toga nestane i pred njima pojavi se grad, mirna luka.

Visoke zidine opasivale su grad, a na tim zidinama bila su visoka gradska vrata ... odjednom opet glas poput grmljavine: Napokon, stigao si ... Mnogi su stigli baš poput tebe, ali nitko nije otišao ... Alantael vikne prema visokom zidu na kojem je stajala figura u ogrtaču: Tko si ti? Pusti nas u grad!

Ja sam onaj koji čuva Ravnotežu! Znam tko si ti i zašto si došao - jesi li spreman narušiti Ravnotežu? Što je ovo, kao da nas promatra sami prostor, tisuću očiju motri nas? Pitao se Slanalan. Čuvar na zidu opet vikne: Ovdje ne postoji Prošlost, nema Budućnosti, ovdje postoji samo Odluka! No, hoćeš li je napokon donijeti?

Alantael shvati da se to Čuvar njemu obraća, zaustavi Slanalana i Anadu i krene sam kroz gradske dveri. Nekakav vrtlog svjetlosti i tame vrtio se kroz grad, ali nikakav zvuk nije se čuo. Ako uđeš spoznat ćeš Istinu, ali znaš da ćeš morati platiti određenu cijenu? Upozorio je Čuvar Alantaela koji je još uvijek stajao na rubu ulaza u grad.

Hajde, ulazi već jednom. Možda ćeš vidjeti ono što nisi smio, možda se nikad više ne vratiš svojim prijateljima, a možda samo nećeš biti onaj od prije ulaza ... Alantael napokon odluči i krene naprijed istodobno govoreći: Istina je vrijedna svake cijene ...

Kad je zakoračio Alantael se našao u velikom Ništa, nije bilo ničega oko njega, a on kao da je lebdio. Alantael promrmlja samo za sebe: Gdje li sam ja to? Odjednom prostor oko njega pokrene se i stane oblikovati neku dvoranu, potom prijestolje na kojem opet sjedi Sjena (athu Seja Setea).

Dobro došao, Putovrem-e! Alantael osjeti da mu krv brže struji kroz žile: Tko, ili što si ti? Sjenobiće odgovori, kao da se odjednom začulo tisuće šapata: Ja sam 'onaj što oduvijek je'. Ja sam granica onoga što znaš i onoga što nikad nećeš znati. Ja sam Srce Oceana, ja sam glas Krikama.

Znam da si došao po Istinu, ali nisam baš siguran da ćeš je moći podnijeti! Sjenobiće podigne ruku, a Alantael ugleda samoga sebe, ali u tisuće osoba, u tisućama Svjetova, s različitim Sudbinama ... Alantael se uhvati za glavu i osjeti vrtoglavicu: Ovo nije moguće ... Moguće je sve što se dogodilo i sve što će se dogoditi. Mirno šapne Sjenobiće.