Pukotina u ledenom zidu proširila se munjevito, poput munje koja para nebo, a iz nje provalila je svjetlost - ne hladna, ne ledena Svjetlost, već zlatna Svjetlost topla. Pojavila se prilika obasjana svjetlosti, zaklonjena istodobno sjajem i maglom, nepogrešiv i visok, ogrnut u ogrtač koji očito nije bio od tkanine, bio je to ogrtač od čiste Svjetlosti, ali se ipak pomicao na blagom strujanju vjetra.

Njegove oči bile su poput dviju zvijezda, zvijezda koje kao da su preživjele kraj Svjetova ... Vrijeme je, odmorili ste se i donijeli odluku! Sada dolazi trenutak Istine! Divana je stegla Alantaelovu ruku, a on je znao da je vrijeme njihovog mira i opuštanja završilo, morat će donijeti novu slijedeću odluku koja bi mogla utjecati na tijek povijesti (athu. Priča).

Ledena Dvorana odjekivala je jekom drevnog glasa, sam Starac Vrijeme našao se ispred Divane i Alantaela ... dvoje mladih nisu mogli odvojiti pogled od njega i njegove nazočnosti. Nije to bio čovjek, nije to bilo biće, nije to bio nikakav stvor, ni Sjena prošlih života. To što se nalazilo ispred njih bio je nekakav entitet, Nedokučiv i Uzvišen, izvan Sudbine i izvan Vremena ...

Alantael se uspravio, iako je još uvijek osjećao toplinu Divane na svom tijelu, ogrnuo se ogrtačem i povukao ga preko ramena, čvrsto stežući Oštrosijek koji je svjetlucao nevjerojatnom ljubičastom svjetlošću (athu. Oštrosijek uvijek svjetli u nijansama modre i plave). Tko si ti? Želio je znati Alantael.

Nije dugo trebao čekati odgovor: Ja sam 'Onaj koji zapisuje', ja sam 'onaj koji' ne pripada ni jednom trenutku, ali sam nazočan u svim trenucima. Ja sam Starac Vrijeme! Divana se trgne: Starac Vrijeme! ... to je zapisano u svim Knjigama Vremena, a pročitala sam to i u ovoj Ledenoj Knjizi ...

Starac Vrijeme se osmjehne blago: Sjećam se ja tebe, kćeri Noćovrište, sjećam se kad si došla u ovaj Svijet ... vidim da si odabrala pratiti Kavalira od Nebesnika poslanog ... Alantael ga grubo prekine: Zašto si ti sada ovdje? Svjetlost odjednom postane prigušena, kao da se samo Vrijeme zaledilo. Čak su se i pahuljice snježne izmaglice zaledile i stajale u zraku ... Strašni Mrazivuk, Svjedok Vremena, koji je stajao na ulazu, kao da je postao ledena skulptura ... ništa manje strašniji Mrazomed, Čuvar Knjige Vremena, nije se micao, nije disao ...

Samo su se Divana, Alantael i Starac micali, sve je stalo i bilo zamrznuto: Zato što je trenutak odluke upravo sada, Kavaliru! Gledaj Kavaliru i odluči! Starac podigne ruku i pojave se dvije Vizije: u prvoj - Alantael sjedi u prijestolju, teška Alandska kruna mu je na glavi, a Oštrosijek pod nogama, oko njega je tama - Vječna Noć i tišina Vječne Zime. Narodi i Rase klanjaju mu se - to je Carstvo bez Života, bez Budućnosti ...

U drugoj: Alantael i Divana probijaju se pod teškom borbom kroz ruševine Utvrde Topline, proglašeni su izdajnicima od strane 'Onih koji skrivaju Istinu' ... međutim, brane ih Svjetlonoše i mnogobrojna bića Noćošume i Čudošume, bitka je strašna, nitko ne popušta - ali nije to bitka žestokog karijera, u očima branitelja Utvrde Topline nema straha! ... u njihovim očima tinja nada!

Napokon, u samo jednom djeliću sekunde, nešto postane vidljivo, Divana pogleda u Alantaela, oboje su bili iznenađeni, ali sretni istodobno - Divana je nosila nešto zamotano i zaštitnički je to zakrilila, a Alantael zaklriljuje i Divanu i to što ona nosi ... zorno je sada da jedni, ovo što nosi Divana, žele uništiti, a drugi pak to uporno žele zaštititi ... (athu. Akseben - Dijete Vremena)

Ovo su tvoja Dva puta Kavaliru! Možeš odabrati Moć, Sigurnost, ali za cijenu Zamrznutog Svijeta. Možeš odabrati Progon i Nadu da ćeš ipak uspjeti, možda, promijeniti Sudbinu Svijeta Poznatoga! Alantael je šutio, a Divana mu samo doda: Neću ti predložiti što ćeš izabrati, ali što god izabereš ja sam s tobom! Alantael je vidio u očima Divane vjeru u njega samoga, a on je već i znao odgovor:

Neću biti kralj Vječite Noći, borit ću se protiv Nekromanove vojske, čak i ako budem poražen! Starac Vrijeme zurio je u Alantaela dugo, bezosjećajno, a onda je Svjetlost oko njega opet zatreperila, Vrijeme kao da se opet oslobodilo i stalo teći, pahuljice padaju, Mrazivuk i Mrazomed trepću očima, Knjiga Vremena nestala je istog trenutka: Dobro, neka onda bude tako kako si izabrao i odlučio, Kavaliru!

Vrata Ledene Dvorane bila su sada širom otvorena, Divana i Alantael razmjene poglede, oboje su znali što to sada znači - njihovo putovanje kroz Athumanunhovo Pričoslovlje tek sada zapravo započinje!