Svjetlost Istine Vremena treperila je svuda okolo Alantaela i Divane, prostor okolo njih opet se lomio i savijao, kao da se sama struktura Vremena, u nekakvoj Spirali, raspada pod teretom toga što su upravo vidjeli ... Alantael brzo i snažno privuče Divanu bliže k sebi, kao da je želi dodatno zaštititi.

Kazaljke na Velikom Satu stoje, kao da Vrijeme stoji - kao da je uhvaćeno u nekakvu zamku ... Iz Tame je izronila Sjena. Nije to bila bilo kakva Tama - bilo je to Odsutnost svega! Bilo je to Vrijeme koje stoji! Crna, tamna rupa, širila se i postajala sve veća, sve dok se nije uobličila u nekakvu Sjećanje na oluju koja nikada nije postojala. napokon se pretvorila u siluetu, visoku i drevnu, s očima koje su bile kao prozori u Ništa!

Opet si se vratio Kavaliru k meni! Glas bića bio je duboki, ali je odzvanjao kao tihi šapat, kao nekakvo Sjećanje što ne postoji ... Alantael odlučno upita: Što si ti?! Sjena mu odmah odgovori ispravljajući ga: Ne što, nego tko sam ja! Ja sam Ono što dolazi ako ti pogriješiš! Ja nisam samo Znanje, ja sam i Upozorenje!

Tog trenutka kazaljke sata opet su se pokrenule, ali sada su se kretale unazad! Divana je odmah djelovala instinktivno i snažno stala Alantaela vući natrag: Alantael ne smijemo ostati ovdje! Ako ostanemo Vrijeme će nas progutati! Sjena se nije micala, kao da se zaledila. Nije ih ni pokušavala zaustaviti, tek jednostavno, usput samo dobaci: Kavaliru, kad bi mogao promijeniti samo jedan trenutak u svom životu ... bi li to učinio?

Divana prestravljena poviče: Ne! Alantael ne odgovaraj! To je zamka ... Međutim, Alantael je već stezao dršku Oštrosijeka, pogledao Sjenu i tihim glasom, ali odlučnim istodobno, odgovori: Ne bih! Sjena se i dalje nije micala, ostala je na svom mjestu, ali kazaljke sata odjednom su opet stale! Više se sada nisu kretale unatrag, sada kao da su bile slobodne - pokazivale su početak 13-estog sata.

Tama i Tmina stale su se povlačiti, Svjetlost je razbijala Mrak, Divana je sve snažnije povlačila Alantaela iz dubine Vizije prema izlazu, a zavijanje Mrazivuka bilo je sve glasnije i bliže. Iako je to zavijanje bilo kao u nekoj divljini, daleko i slabo, ipak je bilo sve glasnije kako ih je povlačilo i vraćalo natrag u Stvarnost.

Prije nego što je potpuno nestala, Sjena još jednom progovori: Vidjet ćemo, Kavaliru, hoćeš li ostati dosljedan svojeg odgovora! Alantael i Divana opetovano su se našli u velikoj Ledenoj Dvorani, ispod ledenog carstva leda i snijega. Knjiga je sada bila zaklopljena, a Svjetlost koja je izbijala iz nje, potpuno je nestala.