Eh, da ... kao da je Vrijeme, po tko zna koji put, opet uhvaćeno i stoji ... u Ledenoj Dvorani Noć sporo prolazi, 13-esti sat nikako ne završava, jer Vrijeme je za Alantaela i Divanu izgubilo smisao. Napokon oslobođeni tereta Prošlosti, sada su čvrsto povezani, ali ne Sudbinom - nego, svojim vlastitim Izborom!

Zagrljeni na mekanom sloju snijega, koji se nekakvom magijom pretvorio u svilenu postelju grijanu vatrom ljubavi koju su isijavala njihova topla tijela. Njezina glava oslanjala se na njegovo snažno rame, njezini prsti, polako i ispitivački prelaze preko njegovih grudiju ... kao da prstima crta drevne slovožigove po njegovoj koži, Divana šapne:

Znaš Alantael, čak i sada, ja još uvijek osjećam kako nešto polako dolazi s hladnog Sjevera. Alantael duboko udahne, privuče je bliže k sebi i mirno odgovori: Znam, osjećam i ja ... Divana se malo pridigne: Nemoj mi slučajno kazati nek se ne bojim! Ne bojim se više, sad znam da nisam sama, ali znam da ti znaš što to dolazi sa Sjevera ...

Alantael se osmjehne diveći se očima Divane i uputi joj nježan poljubac: Nikad više nećeš biti sama, a to što dolazi sa Sjevera prepusti meni ... Vidani i Skrizami već danima to vide i pozorno prate! Ledena Dvorana više nije djelovala smrznuto i hladno, svjetlost iz ledenih zidova treperila je nježno, kao Svjedok pobjede dvoje mladih nad Prošlosti.

Međutim, na dalekom hladnom Sjeveru, mjestu raspadnutih i nemirnih granica Smrznutih šuma, u nepoznatim dubinama carstva snijega i leda - nešto se opet budilo! Mračne i Tamne Sjene kretale su se već danima između pukotina Vremena, kao da je sama Smrznuta šuma osjetila neku promjenu Vremena ...

Alantael i Divana utonuli su u blaženi San, 13-esti sat Noći polako je prelazio u 1-vi sat nove Zore. Tog jutra, te Nove Zore, uživajući u trenucima mira i spokoja, ni slutili nisu da će morati učiniti još jedan korak, korak koji ovaj put neće odrediti samo njihovu Sudbinu - već Sudbinu Svijeta Poznatoga.

Tako, u tim trenucima uživanja i opuštanja te međusobnih razmjena nježnosti i ljubavi, njihova tijela su isprepletena u toplini i povjerenju ... no, ne zadugo! Ledenom Dvoranom prelomi se prijeteći zvuk, u početku bio je blag, poput pucketanja leda pod nečijim koracima, potom dubok i odjekujući - zvuk koji nije dolazio iz vanjskog Svijeta.

Kao da je to bio zvuk Vremena, Divana naglo ustane, njezina raspuštena crvena kosa padala joj je preko golih ramena i grudiju, a oči su joj svjetlucale od iznenadnog predosjećaja. Alantael je brzo uhvati za ruku i povuče natrag u ležaj: Osjetila si to, ostani mirna Divana! Alantael je već stezao Oštrosijek koji je svijetlio upozoravajuće. Divana klimne glavom i šapne Alantaelu: To što dolazi nije prijeteće, nije neprijatelj, ali je nešto jako staro ...

Središtem Ledene Dvorane pojavila se pukotina u ledenom zidu uz prasak istodobno ...