Snježna oluja postupno se smirivala, Alantael je ostao sam s Divanom, promrzlom i zabrinutom, dok je snijeg sve jače padao Divana je i dalje promatrala Alantaela. Tišina koja ih je okruživala u prostranstvu Mrazotuna ledila je um kao i hladnoća koja je ledila tijelo.

Mrazigar je nestao, kao da nije ni postojao, ali njegove riječi i dalje su odzvanjale u glavi Alantaelu: Ne možeš znati, ali možeš birati! Alantaela je sve više zaokupljalo što je to trebalo značiti - birati! Jesu li svi putovi jednako mogući, ili su neki već zapisani u ledu Vremena, neizbježni poput Neizbježne Zime koja sve sigurnije dolazi. Alantael zakorači i primijeti da mu tragovi ne ostaju u snijegu, istog trenutka oni nestaju.

Divana istog trenutka trgne Alantaela za ruku i pokaže mu usred snježne beskonačne pustinje nešto. Alantael ostane zbunjen i zagledan u prizor koji mu je Divana pokazala, kao da mu je nešto dodatno ledilo krv u žilama, više nego sama hladnoća koja ih je okruživala.

Ispred Alantaela, prekriven ledom i snijegom stajao je - on sam, Alantael! Međutim, ovaj 'drugi' Alantael bio je stariji, a oči, oči koje su trebale biti njegove, bile su zapravo prazne, bez sjaja, bez života ... čak i Oštrosijek, ovog 'drugog' Alantaela, bio je istrošen, svjetlucao je nekako slabo i mutno.

Tko si ti? Pita Alantael Alantaela. Obojica su šutjeli nervozno stežući mačeve, kao da im oni mogu donijeti barem djelić sigurnosti. Stariji Alantael prvi prekine šutnju: Ja sam ti nakon što izabereš, ako ne izabereš mudro. Glas mu je bio hrapav, poput vjetra koji nosi tisuću godina tuge ...

Mlađi Alantael osjeti neku dodatnu hladnoću, nekakvu jezu koja mu je prolazila tijelom: Zašto si ti ovdje? Jesi li ti nekakvo upozorenje? Stariji samo šutke klimne, a potom nastavi: Ja sam mogućnost ... kao i tisuće drugih koje si vidio u ledu tunela. Možeš me zaobići, možeš pokušati promijeniti svoju Sudbinu, ali znaj - svaka tvoja odluka ima težinu, svaka Istina koju ćeš otkriti ima svoju cijenu.

Mlađi Alantael brzo upita: Koja je tvoja cijena bila? Stariji ne odgovori odmah, nastavi šutjeti, a onda pogled spusti na svoj istrošeni Oštrosijek i potom podigne ruku te pokaže: Pogledaj! Zrak se stane puniti svjetlošću i slike krenu, slike koje mlađi Alantael još nije doživio, možda nikada ni neće ...

Vidio je Alantael sebe kako prelazi preko planinskih ledenjaka, kako ulazi u zaleđene dvorane u kojima sreće nepoznate kraljeve i bića, bori se protiv raznih stvorova koji izranjaju i vrebaju iz Svijeta Sjena Vremena ... Vidio je sebe kako nalazi Istinu Vremena i vidio je kako se u toj Istini zapravo izgubio ... Vidio je kako stoji sam usred Ničega, a sve što je nekad znao i imao - nestaje u Istini Vremena.

Stariji Alantael spusti ruku, slike odjednom nestanu: Ovo je jedini put kojim možeš krenuti, možeš ga slijediti, ili jednostavno izaberi neki drugi put. Mlađi Alantael odgovori: Ne bojim se puta, ali ne želim završiti kao ti! Stariji se sada glasno nasmije, ali osmijeh nije izgledao kao sretan i veseo, no, ipak je to bio osmijeh razumijevanja:

Onda biraj drugi put! Nakon toga stariji Alantael rasprši se u djeliće leda i snijega te poput Sjene nestane na prvom jutarnjem svijetlu. Alantaela iz razmišljanja prene Divana: Alantael zašto si stao? Alantael je pogleda zaštitnički te mirno, ali zagonetno odgovori Divani: Moj put nije određen, mogu ga slobodno birati i kročiti njime, a mogu ga usput i oblikovati ... sve dok ne otkrijem to što tražim.