Alantael otvori oči, zrak je oštar i hladan, pun kristala leda i snijega. Pored Alntaela leži Divana, budi se, dolazi k svijesti, sve okolo njih je blistava bjelina ... Divana zbunjena upita Alantaela: Gdje smo, ovo nije pustinja Sipihare ... U daljini, kroz mećavu snijega, uzdižu se ledene kule i tornjevi - veličanstvene, nemoguće, drevne ...

Alantael se pridigne, ustane i pozorno osluškuje: Ne, nismo više u Sipihari, ali nešto je ovdje, nešto što je s nama stiglo iz Sipihare. Led, nedaleko od njih, stane poprimati obličje, opet se pojavljuje Sjena ... ono što se probudilo u Spihari nije ostalo u pijesku, sada se budi ovdje u snijegu ... Hladan vjetar Sjevera (athu. Zimodah) dodatno stane lediti smrznutu tundru Drapretra (athu. sjeverne zemlje, tun DRA, PRE rija, TRA va), opasno područje Mrazotuna (athu. Smrznuta Tundra).

Alantael i Divana hodaju polako, probijaju se kroz snježnu mećavu, svuda okolo njih je pustoš Drapretra-e (athu. čitaj Drapretre). Alantaelov mač, blagoslovljeni Oštrosijek, stalno svjetluca i treperi, upozorava na još nečiju nazočnost, Alantael je toga potpuno svjestan te upozori Divanu: Budi stalno uz mene, hodaj i ne zastajkuj, ne odvajaj se od mene, ovo nije obična snježna oluja, ovaj snijeg i led kao da imaju oči ...

Smrznuto tlo, po kojem hodaju, kao da odjekuje pod njihovim koracima, kao da je šupljina ispod njih. Njihovi koraci ostavljaju tragove u snijegu, ali ih vjetar odmah briše, kao da samo mjesto ne želi nikoga tu. Negdje na polovici puta do snježnih ledenih kula i tornjeva, kroz snijeg, iznenada i neočekivano, pojave se siluete nečega (athu Seja Seteja).

Sjene su u oklopu, ali oklop je prekriven ledom, ili je to samo klasični oklop koji se zaledio, nemoguće je odrediti ... oči im svjetle plavo zelenom svjetlošću. Dubokim glasom, koji je nalikovao nekakvom ehu Prošlosti, drevnim jezikom Pretečih (athu. prethodnih), Sjene razgovaraju: Još dvoje koji su prešli granicu. Divana je razumjela jezik, prevela Alantaelu, ali i dodala: Oni nisu živi Aantael.

Alantael samo mirno odgovori: Ako nisu smrznuti, možda nikada nisu ni bili živi. Jedna od Sjena priđe bliže Alantaelu, Vjetar se stane smirivati ... Koža Sjenobića izgleda kao led, ali naborana i smrznuta, kao da je ipak od mesa. Ti si Kavaliru slomio pečat?! Alantael spremno odgovori: Jesam, valjda, što bi to trebalo značiti? Sjenobiće još spremnije odgovori Alantaelu: To znači da je sada budan! Drugo Sjenobiće prilazi Divani (athu. ovo je 'timpar Sjenobića' - muško i žensko, Divani prilazi žensko Sjenobiće), nudi joj toplu bundu od kunovine (athu. krzno Kunozlate (athu. Kunozlata je iz roda Krznomrka - jedan od Gospodara Noći, ima ih Devet).

Divana promrzla prihvati, a Sjenobiće joj tada ponudi i kapu s rukavicama od zecovine (athu. Zecokun): Obuci ovo kćeri Noćovrište, bit će ti toplije ... (athu. Noćovrišt je ime Divanine majke, ali je i još jedan, od Devet Gospodara Noći, nazivan - Noćovrišt).

Negdje u daljini Drapretre, u samom središtu Mrazotuna, led stane glasno, poput grmljavine, pucati. Sjenobiće i dalje stoji ispred Alantaela, proučava ga, a onda mu opet postavi pitanje: Pečat je stajao tisućama godina netaknut, zašto si ga polomio Kavaliru? Alantael obije šake stisne u pest (athu. pesnice) i potom spremno odgovori: Nisam znao da ću ga svojim ulazom polomiti. Sjenobiće mirno odgovori: Možda doista nisi znao, ali znaš da neznanje nikad ne opravdava učinjeno ... Znamo da ti tražiš Istinu, ali zar još nisi naučio - možda je bolje ne znati Istinu?!

Nakon kraće pauze Sjenobiće opet mirno progovori: Dobro, ako si tako odlučio, kreni onda za mnom! Odluka je ipak samo tvoja, Kavaliru! Alantael i Divana krenu za ledenim Sjenobićima i dalje osjećajući da ih još netko promatra ... snijeg više kao da ne pada na tlo, lebdi iznad tla, kao da je zarobljen, kao da čeka nešto ili nekoga ...

Kad su napokon stigli do ledenih i snježnih kula i tornjeva, koji su zapravo povezani sa nekakvim ledenim zidom, Mrazobića (athu. mijenja Sjenobića u Mrazobića) ih povedu u nekakav tunel, koji je isklesan u ledenom zidu. Međutim, zidovi tunela nisu bili glatki, blistaju nekakvom plavkastom svjetlosti ... Divana prigušeno vrisne: Alantael, u zidu su zaleđeni ljudi!

Žensko Mrazobiće odmah odgovori Divani: Nekad su bili ljudi, bili su to oni koji su se pokušali suprotstaviti onome što prebiva ispod ovog tunela ... led ih je zaledio i prije nego što su shvatili da su mrtvi. Na kraju tunela, ledena dvorana koja je zapravo sličila proširenom tunelu. U središtu dvorane velika je pukotina u ledu ... crna, mračna i tamna, bez dna, a iz nje dopre glas koji se stane širiti kroz Stvarnost.

Iz pukotine izbija para, nešto diše, nešto što nosi mraz i zaborav - nešto starije od Vremena ...