Alantael je stajao nasuprot Čuvarima Krikama, disao je, ali oko njega kao da se valjala teška gusta morska voda ispunjena mjehurićima soli. Njegov oklop blago je svjetlucao, ne zbog opasnosti nego zbog blizine Krikama. Čuvari su se još više primaknuli i okružili Alantaela koji je duboko udahnuo, a onda se spusti na desno koljeno i podigne desnu ruku: Dolazim u miru!

Dok je Alantael klečao s podignutom rukom u znak mira, ne kao slabić, ne kao netko pred sudom, već kao onaj koji poštuje veličinu nečega što ne razumije. Odjednom u glavi Alantaela pojavi se pitanje: Kavaliru, zašto si došao? Alantael pitanje nije shvatio kao optužbu već kao nešto što je on razjasnio sebi kao - iskušenje.

Tražim Istinu, želim znati zašto su propali Slavni gradovi ... želim znati što očekuje moj Svijet i može li on izbjeći propast? Alantael mirno odgovori, a Tišina potraje još neko vrijeme. Sjene Čuvara polako su se gibale i lebdjele oko Alantaela, kao da vijećaju i međusobno se dogovaraju ...

Onda se jedan od Čuvara izdvojio i prišao Alantaelu koji je u njegovim crnim vrtložnim očima vidio nekakvo ogledalo, ogledalo mogućnosti, nije vidio milost, ali nije vidio ni prijetnju ... Istina nije dar, Kavaliru! Istina je teret! Propustit ćemo te do Krikama, a ono što ćeš vidjeti nećeš moći zaboraviti i nećeš moći promijeniti!

Nakon ovoga odgovora Čuvara, Alantael je samo klimnuo i nastavio: Bolje je znati i nositi taj teret, nego živjeti u Sjeni Neznanja. Čuvari se razmaknu i propuste Alantaela do Krikama. Alantael se primicao polako, a kad je dotaknuo Krikam, Svjetlost je zasjala jače i osvijetlila drevne zidove hrama ... Svemir se odjednom rastvorio pred očima Alantaela.

Vidio je Alantael Dubingrad kakav je nekada bio - veličanstven, ponosan i prepun života. Vidio je ljude kako hodaju ponosno ulicama i trgovima, ljudi puni nade i ambicije. Onda pak odjednom, Alantael se strese kao da ga je neka hladnoća pogodila, vidio je u djeliću sekunde svu pohlepu Svijeta ... vidio je ruke koje su ispružene prema kristalu, vidio je želju za moći ...

Tada je Alantael vidio po prvi put, nešto još strašnije - budućnost. Vidio je vojske u oklopima i dim koji se diže iznad gradova, vidio je opet iste pogreške koje su ljudi i bića ponavljali, stoljeća su prolazila, a greške su ostajale iste i opetovane. Alantael brzo povuče ruku natrag i opet se spusti na koljena, ne jedno, već oba, a srce mu je željelo iskočiti ispod oklopa van iz grudiju.

Čuvar mu se opet primakne i položi svoju ruku, ako je to bila ruka, na njegovo desno rame: Sad znaš! Reci mi Kavaliru, možeš li išta promijeniti?

Alantael se okrene i odlučno, ali ipak mirno i tiho odgovori: Pokušat ću, moram pokušati!