Pokućstvo i sve ostale svakodnevne stvari u sobama bile su ostavljene kao da su njihovi vlasnici upravo otišli nekome u posjetu. Predivni, veličanstveni i perfektno izrađeni primjerci vaza i posuda bili su uredno složeni na podu ... kućni pribor i alati bili su na mjestima gdje su ih žene i muškarci zadnji put upotrijebili … svuda okolo dokazi dječjeg igranja, davno izgorjelog pepela u ognjištu … Nije bilo nikakvih znakova nasilja. Gotovo da možete vidjeti te ljude oko vas, kao da ih gledate kako upravo rade u polju ... dok psi laju i purani se glasaju. Žene koje melju kukuruz i pripremaju dnevni obrok, muškarci koji se upravo vračaju iz lova, te djeca koja se bezbrižno igraju u blizini kuća.
Kako su Anasazi sebe nazivali, nije poznato. Nekoliko stotina godina nakon njihovog misterioznog odlaska brojni Navaho Indijanci došli su sa sjevera (najvjerojatnije iz Kanade – po Athumanunhu) i vidjevši ostatke zagonetnih građevina njihove graditelje jednostavno su prozvali Anasazi (drevni narod - po Athumanunhu).
Moderna historiografija slaže se sa Hopi Indijancima, pa Anasaze sasvim uredno smješta među jedno od dvanaest Pueblo plemena (Pueblose – po Athumanunhu), ali Athumanunh vidi jedan mali problem – civilizacijski jaz Pueblosa i Anasazija ipak je malo prevelik. Anasaziji su bliži Mayama, nego kasnijim Pueblosima – po Athumanunhu.
Poput mnogih američkih arheologa i Athumanunh je sklon vjerovanju da su Anasazi zapravo 'meksička veza' sa ranijim Olmecima, Toltecima, Mayama i Astecima, no, to još treba dobrano ispitati i dokazati znanstveno. Međutim, iznenadni 'građevinski skok' s jednokatnih puebla na petokatne napravljen je u izuzetno kratkom vremenskom intervalu, kao da se netko 'umiješao sa strane' i Anasaze odjednom podučio i nadahnuo nevjerojatnim građevinskim znanjima.
Motreći i proučavajući životno područje Anasaza iz zraka, nemoguće je, a ne primijetiti, vrlo razvijenu mrežu širokih putova koji međusobno povezuju sva puebla (naselja – po Athumanunhu) Anasaza, a interesantno je da je Pueblo Alto jedini povezan sa svim pueblima i nalazi se gotovo u sredini, kako nekakvo trgovačko središte.
No, čemu su služili ti putovi široki i do deset metara, a Anasazi uopće ne poznaju kotač, nigdje nema veće domaće životinje od purana, nisu valjda purani bili zaprega?
Postoji zapanjujuća sličnost između monumentalnih zdanja koja su podizana u sljedećih 130 godina, te usprkos dugom periodu gradnje, graditelji su postizali izuzetnu uniformiranost dizajna, tako da su mnoge građevine bile nalik jedna dragoj gotovo kao 'jaje jajetu'! Kada je bio završen, Pueblo Bonito je imao oko 650 prostorija i bio je najveća i najkompleksnija građevina u svijetu zagonetnih Anasaza.
Istodobno dok su podizali velika zagonetna naselja, Anasazi su instalirali i brojne naprave za dovod i nadziranje vode. Ono što pak iskreno oduševljava jeste to što su Anasazi izgradnjom veličanstvenih sustava kapala i brana uspjeli kontrolirati i distribuirati svaku kap vode – genijalan način navodnjavanja bez rijeke!
Izabiru najnepristupačnija i najnevjerojatnija mjesta za svoja puebla, grade ih znalački i izuzetno brzo, postižu izuzetne neimarske (graditeljske) uspjehe, a onda odjednom zagonetno to sve napuštaju i nestaju ... Kako? Kamo? Zašto? ... nigdje njihovih grobova i groblja, što li im se odjednom dogodilo? Previše pitanja postavio je Athumanunh, pa je red i da odgovori.
Jednostavno, Anasazi su predvidjeli dolazak 'bijelog' čovjeka, znaju za njegovu dekadenciju i odlučuju, baš poput Maya, jednostavno napustiti povijesnu pozornicu, ne žele dočekati uništenje koje donosi 'bijeli' čovjek.
Jedini koji pak razumije 'bijelog' čovjeka, odnosno njegovu dekadenciju, ili bolje rečeno zabludu, je Kokopeli (Athumanunh), pa će on i pružati otpor nadiranju konkvistadora i polako ih uvjeravati u glupost koju počiniše ...