Nekada su visoki i drevni gradovi stajali i krasili vrhove drevnih pitomih brda. Tamo su, u tim Slavnim gradovima Zemljobića i Ljudi izgradili grad po svojoj volji i nazvali ga Grad Prozirnih Zidova. Na površini su živjeli Ljudi i ostala Noćobića, a Zemljobića su živjela u zemlji ispod grada.

Nitko od onih koji su obitavali u tom gradu, ili ispod njega, nije poznavao oskudicu, niti je znao za jad. Posvuda oko tog legendarnog grada rasla su bogata i bujna polja. Ispod padina brežuljaka koji su nudili utočište tekle su najbogatije žile plemenite rude koje su kopala Zemljobića i razmjenjivala ih s ostalim Iznadbićima (Noćobića i Ljudi).

Ulice su bile popločane srebrnim nogostupnim pločama, a zgrade fasadnim pločama od zlata. Stanovnici grada izabrali su Mudre među sobom, one koji su bili istiniti i srca punih davanja, a njihove duše smjele i pune hvale za Nebesnike, svi stanovnici grada padoše na hvalu.

Stanovnici Grada Prozirnih Zidova sanjali su hram u kojem bi slavili Nebesnike, a na ovom velikom nebeskom hramu trebala je stajati velika i pobožna kula. Tako bi svi koji bi vidjeli i upoznali Grada Prozirnih Zidova spoznali svemoguću moć Nebesnika.

Međutim, Iznadbića Grada Prozirnih Zidova nisu bili vješti graditelji: Prvo su tražili savjet Zemljobićaa potom su pozvali sve svoje najveće majstore graditelje i nabavili su najbolji najkvalitetniji kamen. Pažljivo su planirali svoj toranj u namjeri da postane Vrata Neba koje se prostiralo iznad.

Tako su Nebesnici spoznali naum Smrtonosaca (smrtnih bića, Ljudi i Noćobića) i gledali su na taj njihov naum puni svojom ljubavlju.

Dani gradnje pretvorili su se u tjedne, a tjedne pak u mjesece dok su Smrtonosci marljivo radili. Ubrzo se proljeće pretvorilo u ljeto, a ljeto u zimsku hladnoću. Proticali su tako tjedni u mjesecima i mjeseci u godinama, ali hram i kula nikako nije završena.

Smrtonosci su prenijeli svoj zadatak na svoje sinove. Stotinu godina je uskoro prošlo i novih stotinu došlo i nestalo ... Napokon je moćni hram završen. Sazidan od žada i mramora hram je bio impresivan i svi su se složili da je čudesan.

Visoko iznad hrama protezao se toranj dosežući nezemaljsku nebesku visinu. Svi koji su živjeli u Gradu Prozirnih Zidova bili su zadivljeni takvim čudesnim prizorom. No, na vrhu tornja nedostajalo je nešto što bi se vidjelo iz daljina, ali nitko nije imao odgovarajuću i prihvatljivu ideju pa su se Smrtonosci ubrzo zabrinuli da će njihovi snovi nestati.

Onda je došao u taj Grad Prozirnih Zidova Stranac s kapuljačom, tajnovit i zakarabljen. Dok je dolazio, nebo je postajalo sve tamnije, a vjetar je zavijao kroz visoki toranj kule hrama. Stranac je obećao i ponudio svoju magiju te se obvezao da će na toranj postaviti trinaest velikih zvona ... (priča se nastavlja!)

(...) Ako vas je ova priča, odnosno njezin početak, podsjetila ili navela na pomisao o priči 'Kule Babilonske' odmah odustanite od te pomisli! Ne, nije to ta priča, Athumanunh vas polako vodi iz Svjetodola u niži i još opasniji Svijetopod ... (Svijetopod je čudesni svijet rasa Malorast, Dlakoban, Kopazem i onih najgorih Štakudi ... eh, naziv za ove posljednje moram malo rasvijetliti – ŠTAK or lj UDI, pa dobro, zašto ne onda i ove prije: 'mali rastom', 'dlakavi tabani' i 'kopači zemlje' ...)

Dakle, Krenuli ste iz Nebovisa, preko Svijetodola i ubrzo ćete biti u Svijetopodu koji je udaljen od Paklojame, gle čuda, točno onoliko koliko je i Svijetodol udaljen od Nebovisa ...! Nemojte zaboraviti da ste na trenutak bili i u paralelnim svijetovima (Vrtovima po Athumanunhu), poput Nebovrta, Zvjerovrta, Čudovrta ... (...)

Ako ste samo i na trenutak pomislili da ste shvatili Athumanunhovu fantastičnu fiktivnu strukturu Svjetova ... prevarili ste se!