(...) Tako su stanovnici Grada Prozirnih Zidova molili Stranca da postavi zvona na njihov toranjkulu, ali Stranac je imao jedan zahtjev, više uvjet. Na tornju hrama trebao je stajati totem njegova boga. Narodi Iznadbića nisu u tomu vidjeli nikakvu opasnost pa je uvjet Stranca prihvaćen i dopuštene su mu njegova čaranja.
No, Strančeva magija bila je crna magija, crno čaranje! Zvona su se zanjihala i proizvela vrišteće jezive zvukove. Stanovnici Grada Prozirnih Zidova prekasno su shvatili da im ta zvona zvone kao posmrtna zvona.
Prvo je zazvonilo jednom, onda dvaput pa triput ... zvonilo je i dalje, četvrti i peti, šesti i sedmi, pa nastavilo osam, devet, deset i zatim jedanaest. Onda pak se pojavilo dvanaest tamnih prstenova koji su potresli Nebesa, a onda neočekivano zazvonilo je trinaest!
Nakon trinaestog zvona pala je kiša tvrda poput kamenja ... svi oni koji su živjeli u Gradu Prozirnih Zidova u strahu su potrčali svojim kućama. Kamena kiša padala je cijelu noć, a ujutro sve koji su ustali dočekao je dan u tami, beskrajna oluja nadvila se iznad Grada Prozirnih Zidova.
Munja je prošarala Nebo i udarila u toranjkulu, a gromovi su potresli samo tlo. Kroz oluju i dalje se čula zlokobna zvonjava – Trinaest zvona tog strašnog zvona! Svi oni koji su živjeli u Gradu Prozirnih Zidova svjedočili su kako se njihov grad pretvara u pakao.
Sedam dani u tjednu, četiri tjedna u mjesecu, u godini dvanaest mjeseci mjeseci kiša je pljuštala i donijela potop. Polja tako bogata i bujna bila su isprana i otrovana. Brda su spustila velike tokove blata, a ulice grada više nisu bile srebrne, zgrade su izgubile svoje zlato ...
Obratite pozornost: 7+4+1=12 Dvanaest je savršenstvo, cjelovitost, kozmički poredak Reda! No, pojavio se 13 i to je uvelo Nered – Kaos! ... (to pak je posebno poglavlje ove Athumanunhove priče koja za sada neće osvanuti ovdje jer bi vas dodatno zbunila) ...
Dakle, Ljudi, Noćobića i Zemljobića borili su se hrabro, ali su pali!
Nebesnici su to sve gledali s Visokih Nebesa, morali su djelovati i djelovali su!