Za Grke je demokracija bila više nešto što se krši nego izvršava. Grci su o demokraciji pjevali rapsodije, ali su rijetko otišli dalje od retorike stvarajući demokratske institucije. Da, neki gradovi, primjerice Atena, povremeno su pokušali uspostaviti sustav koji je nalik demokraciji, no ti su gradovi funkcionirali kao robovlasnička društva koja nisu bila ni egalitarna, ni demokratska. O demokraciji u njenom pravom smislu možemo govoriti tek nakon otkrivanja Novog svijeta.

Tek su se utemeljitelji SAD praktički pozabavili demokracijom.

Danas se Vlada SAD prikazuje se kao izvedenica europskih prethodnica, a Amerikanci onima koji su Indijancima dali civilizaciju. No, sveta je istina da su europski doseljenici malo znali o demokraciji. Englezi su zapravo došli iz države kojom su vladali monarski "kojima je Bog udijelio pravo na vladanje", a Francuska je besciljno lutala pod ekstravagancijama niza raskalašenih kraljeva pod imenom Luj, koji su redovito ugnjetavali, eksploatirali i izgladnjivali svoje podanike. Međutim, američki Indijanci već stoljećima prije dolaska Europljana nisu imali taj problem. Između 1000. i 1450. utemelji su Savez Iroquisa (Veliki Zakon Mira) - pod tim savezom ujedinjeno je pet (kasnije šest) glavnih indijanskih nacija - Mohawke, Onondage, Senece, Oneide i Cayuge. Svaka nacija imala je delegate (sacheme) koje su izabirala plemena te nacije. Delegati su tvorili veliko Vijeće saveza u kojem je sjedilo zajedno svih 50 delegata, a svaki delegat je imao jednak autoritet i privilegije. Delegatova moć ovisila je o njegovoj govorničkoj moći nagovaranja. Delegati svoje položaje ne stječu nasljeđivanjem, nego izborom. Delegat nije mogao biti ratnik (odvajali su civilnu od vojne vlasti). Ako bi stanovništvu izgledalo da je ponašanje njihovog delegata nedolično ili u bilo kojem smislu neodgovarajuće, pa time izgubio povjerenje izbornog tijela, žene njegovog klana tražile bi njegov opoziv i službeno ga izbacile iz tijela, nakon čega bi žene izabrale novog delegata. Na političkim sastancima istodobno je bilo dopušteno govoriti samo jednoj osobi (što je u suprotnosti s britanskom i općenito europskom tradicijom). Iroquoisi nisu dopuštali prekidanje i vikanje. Na kraju svakog govora postojao je kratak period šutnje u slučaju da je govornik nešto zaboravio reći ili želio razraditi ili promijeniti nešto od rečenog. Svrha rasprave u indijanskom vijeću bila je nagovarati i obrazovati, a ne sukobljavati se. Cilj je bio postići sporazum kompromisom. (Usporedimo to s današnjim europskim frakcijskim borbama, nebo i zemlja!). Delegati nisu posjedovali zemlju i nisu primali financijsku kompenzaciju za svoj rad - bili su iskreno predani općoj dobrobiti. Indijanskim plemenima vladala su vijeća, a uloga poglavice bila je više ceremonijalne i religiozne nego političke ili ekonomske naravi. Vijeće se sastajalo ujesen barem jednom u pet godina, ili po potrebi češće. Taj model od nekoliko suverenih jedinica ujedinjenih u jednu vladu upravo je pružao rješenje za probleme s kojima su se sučeljavali autori ustava SAD.

Benjamin Franklin prvi je koji je indijanski sustav uzeo kao potencijalno važan model po kojim bi naseljenici mogli oblikovati novu državu.Srećom je njegov posao uključivao publiciranje zapisnika i govora različitih indijanskih skupština i pregovaračkih ugovora, što ga je intuitivno nagnalo da počne proučavati indijansku kulturu i institucije. Franklin je postao doživotni pobornik indijanske političke strukture i zagovarao da je Amerikanci usvoje. Jefferson, autor Deklaracije o neovisnosti predložio je sustavno etnološko proučavanje Indijanaca kako bi se "skupile njihove tradicije, predaje, zakoni, običaji, jezici i druge potankosti". Većina je demokratskih i egalitarnih reformi u prošlih 200 godina u Americi potekla na granici (u dodiru s indijanskim utjecajem), a ne u naseljenim gradovima istoka. Granične države odbacile su vlasničke i religijske uvjete za pravo glasa, i prve su proširile pravo glasa na žene.

Washington DC nikad nije priznao ulogu Indijanaca u pisanju Ustava ili stvaranju političkih institucija koje su jedinstvene američke.

Negdje u pričanju moderne povijesti i sastavljanju udžbenika izbrisan je doprinos Indijanaca, a moderni svjetski poredak počeo se gledati kao proizvod europske povijesti. Zapravo obratno, izvješća iz Novog svijeta izazvala su u Europi mnoga filozofska i politička pisanja. Thomas More u Utopiji 1516. uključuje materijale iz tih izvješća, zamislivši utopiju kao jednakost bez novca. Michel de Montaigne specifično navodi nepostojanje magistrata, oružanih snaga, bogatstva, siromaštva i nasljedstva - tehnološki jednostavni Indijanci obično su živjeli u pravednijim, nepristranijim i ravnopravnijim društvenim uvjetima. Baron de Lahontan temeljeći svoje pisanje na boravku među Huron Indijancima u Kanadi 1683/1694. zapisao je da su Huroni živjeli bez društvenih klasa, bez privatnog vlasništva, u uređenom društvu koje nije imalo formalnu vladu iz koje bi takav red proizlazio na temelju prisile. Isusovac Lafitau 1724. izdao je Običaje američkih divljaka... natuknuvši da bi "u stvari Indijanci mogli biti potomci izbjeglica iz trojanskog rata koji su u Ameriku uspjeli prenijeti svoje grčke ideale". Europsko prosvjetiteljstvo uvodi pojam "plemeniti divljak" - čovjek slobode koji živi u prirodnom stanju.

Moderna demokracija kakvu je danas znamo jednako je baština američkih Indijanaca koliko i britanskih doseljenika, francuske političke teorije ili svih neuspjelih pokušaja Grka i Rimljana. Otkriće novih oblika političkog života u Americi oslobodilo je maštu mislitelja Starog svijeta zamišljajući utopije, socijalizam, komunizam, anarhizam i dr. Poput američkih biljaka koje su se raširile diljem svijeta i zauvijek promijenile ekonomske, socijalne i demokratske obrasce svijeta, također su se proširili i indijanska ljubav prema slobodi, neovisnosti i individualnosti - kod njih su one dostigle najviši kulturni razvoj - bolje i rječitije negoli u pisanjima Painea, Rousseaua, ili Thoreaua.